Sada čitate
Moja draga, Katarina!

Moja draga, Katarina!

Uzbrdica je bila duga i naporna i strma da strmija nije mogla biti, izlokana bujicama vode koja se niz nju slijevala tijekom kišovitih dana kojih nije nedostajalo. Trčeći uz nju, morao si paziti na svaki korak, samo mala nepažnja, jedan jedini krivi doskok, i eto ti nesreće. Vilko je to znao, pa nije brzao, trčao je polako i ujednačenim tempom, nagnuvši tijelo prema naprijed i pomažući se rukama, zamahujući njima u ritmu koraka. Trčeći uzbrdo, osluškivao je vlastiti  zvuk disanja, šuman i brz i koji se nekako stapao s okolinom, drvećem i pticama koje su lepršale i cvrkutale pozdravljajući napokon jedno sunčano jutro, nakon nekoliko kišovitih sivih dana. Kao da je sve bilo uobičajeno: mir šume, Vilkovo šumno disanje, radost kretanja, škripa kamenčića ispod tenisica …

- Oglas -

brdo

Odjednom je prestalo biti uobičajeno. Otprilike na polovini strmog uspona dugačkog oko hiljadu i šesto metara, dok je ujednačenim tempom sasvim lagano grabio prema vrhu brda, osjetio je nalet snage u nogama i sreću u grudima i znao je: brdo je njegovo, ovog će puta istrčati “u komadu” prokletu uzbrdicu!  Konačno!

Nije uvijek tako bilo. Točnije, deset godina tako nije bilo. Uporno je dolazio svih tih godina na brdo Katarina, u mislima ga pretrčavajući kako ga je znao pretrčati onih dalekih dana, kad je bio mlađi i brži i snažniji. Onda se razbolio, neka čudna bezbolna i podmukla bolest koja mu je donijela mnogo boli. Ne fizičke, već psihičke. Ispriječila se između trčanja i njega i činila ga nesretnim. Trčanje se pretvorilo u trčkaranje, ali je Vilko uporno trčkarao, malo hodao, malo trčao, iako su mu svi savjetovali da prekine s besmislenim naporima i prestane mučiti samog sebe. Neki su čak spominjali i Vilkove godine.

Dva je puta postupio tako, pokleknuvši pred nemogućnošću trčanja: prestao sasvim trčati, trčkarati i kroz prostor i život se kretao samo hodajući. Prvi je put izdržao tako dva mjeseca, a drugi put niti mjesec dana. Osjećajući neprestano težinu nezadovoljstva u grudima, odlučio je sve i svih poslati do vraga, prestati bilo koga slušati i početi ponovo trčkarati, ničemu se ne nadajući. 

Ali se nadu nije moglo ubiti, zakopati u sjećanju, sasvim zaboraviti. Izronila bi ponekad na svjetlost dana, obično nakon nešto brže i lakše pretrčane dionice i Vilko bi se ponadao, ali već sutradan onaj plamičak nade koji je tako sretno jučer rasplamsao, idućeg bi se dana pretvorio u dim, i nestao obavijen tugom.

Zar nikad više neće moći trčati? Baš nikad? Vilko je često bacao poglede prema brdu Katarina na kojemu je silno davno, kako mu se sad činilo, iskušavao i pojačavao svoju snagu. Svakih desetak dana, “ludilo” bi ga zgrabilo i on bi požurio prema brdu lagano trčeći i hodajući, a kad bi stigao na vrh brda, sjurio bi se dole izlokanom od čestih kiša bijelim putem. U podnožju brda bi trenutak zastao, a onda odlučno krenuo prema vrhu, ponavljajući nečujno mantru u svojoj nutrini: “Mogu i hoću! Mogu i hoću!” Ali bi brdo bilo jače i negdje blizu njegove polovine,  a označavao ga je vidikovac, Vilko bi klonuo, pukao, ramena bi mu se žalosno objesila, a on bi s tugom gledao prema vrhu brda. Nedostižnom vrhu. Nije se mogao pomiriti s time, sa neuspjehom, sa odustajanjem, kako je on to doživljavao i uporno je povremeno odlazio na brdo Katarina, kojeg je nekada, u ona daleka i lijepa trkačka vremena zvao “moja draga, Katarina”, a sad samo “prokleto brdo”.

I eto, ovog jutra mišići su mu pjevali, nisu pucali zbog silnog napora i Vilko je znao: ovog će puta pobijediti prokleto brdo. Zagrabio je još uvijek mokrom stazom povećavajući malo brzinu, nije se previše usuđivao, osjećajući nakon dugo vremena da to može i osjećajući silnu radost zbog toga.

Preporuka za čitanje

Dok je trčao uz brdo, približavajući se njegovom vrhu, svi oni mučni i bezuspješni napori svih ovih mnogih godina potonuli su u zaborav i u Vilku se porađala sreća i zadovoljstvo, prožimajući se međusobno, jer prokleto je brdo to prestalo biti, ponovo se pretvorivši u njegovu dragu Katarinu.

 

Copyright © 2015. by misko – zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

 

Pogledajte komentare (0)
Na vrh stranice