Maratonac u biciklističkoj majci (ili moj prvi maraton)

Trebam početi od početka! Prolazim ciljnu ravninu za polumaraton u Grazu, 14.10. 2012. Moje vrijeme je 01:58 sati. Osjećam se zadovoljno ali nemirno. Imam još snage u tijelu, volje u glavi. Moram pokušati istrčati maraton, nije mi izlazilo iz glave. I tako sam stvorila ideju pretrčati maraton.

Po povratku iz Graza odmah sam potražila po internetu kada se održava prvi zgodan maraton na kojem bi mogla prisustvovati, ali ipak dovoljno daleko da se stignem pripremiti. Odlučila sam – idem 02.12. u Crikvenicu na 2. Adria Advent Maraton. Naravno, odmah sam uplatila registraciju za utrku da se kojim slučaju nešto ne bi izjalovilo.

Moram naglasiti da se kao državni činovnik sa svojih 33 godine rekreativno, ali kontinuirano bavim sportom. Različitim sportom, volim reći – svime što iscrpljuje duh i tijelo. Od planinarenja i vožnje bicikla, do dizanja utega i intervalnih treninga. Ta moja baza mi je dala entuzijazam da bi se mogla u preostalih 7 tjedana pripremiti za maraton.

Kupila sam knjigu „The Runners World – Big Book Of Marathon and Half-Marathon Training“. Početnički program priprema za maraton traje 16 tjedana, a ja sam imala 7. Matematika je bila jasna – moram se uključiti u zadnjih 7 tjedana priprema. To mi se činilo uredu jer kilometraža u tim tjednima je bila najduža.

Tjedni plan priprema se sastojao od 3 vrste treninga – 2 treninga trčanja u dužini 6.5 – 11.5 km, 1 trening trčanja u dužinama 6.5 – 11.5 km sa intervalima koji su se sastojali od naizmjeničnog šprinta i hodanja, te 1 „long distance“ trening trčanja u dužini 22 – 32.5 km.

Treninge sam većinom odradila vani na otvorenom, izuzev šprinteva i treninga na stacionarnom biciklu koje sam napravila u teretani.

U tim tjednima pripreme za maraton zapostavila sam u potpunosti svoje uobičajeni dotadašnji vježbački ritam – ujutro prije posla na tašte cardio trening (trčanje na traci, bicikliranje, hodanje po stepenicama) i nakon posla ciljano dizanje utega po određenim mišićnim skupinama. Naravno, i prehranu sam izmijenila. Dotadašnji udio proteina (70%) sam zamijenila s kvalitetnim nerafiniranim ugljikohidratima kao npr. slanutak, leća, kinoa, basmati riža, batat. U zadnjem tjednu prije utrke kada sam već dosta smanjila kilometražu napravila sam prvo 3 dana pražnjenje ugljikohidratima, tako da mi se jetra i glikogenske zalihe u mišićima potroše, isprazne te zadnja 3 dana ugljikohidratno punjenje. U više sportskih istraživanja se upravo taj koncept pražnjenje i potom punjenje ugljikohidratima pokazalo superiornije, nego konstantno isti unos.

Sve planirane treninge sam odradila 100 % predano. Svaki trening koji sam odradila sam si vizualizirala i točno sam znala što želim i kako ga želim napraviti. Jednostavno, krajnje sam uživala u čitavom procesu priprema.

Imala sam i par anegdota – prilikom povratka s jednog treninga ugrizao me za gluteus pas kojeg vlasnik nije držao na uzici. Također, „odjednom“ mi se napravio veliki krvavi podljev oko i ispod jednog nožnog prsta, pa sam završila na hitnoj općoj kirurgiji. Sada je to sve iza mene i razmišljam o tome kao smiješnim dogodovštinama, ali tada mi baš nije bilo do smijeha.

Došli su i zadnji dani pred utrku. Najave za vikend nisu bile baš lijepo vrijeme kao što sam gledala na slikama od lanjskog Adria Advent Maratona. Po trkačkim forumima regije neki su se prestrašili vremena i najavili da neće doći. Više različitih vremenskih prognoza navijestile su veliku kišu i vjetar popraćeno zahlađenjem. No, za mene nije bilo druge opcije – idem!! Jednostavno, nisam si mogla zamisliti što bi se trebalo desiti da ja u nedjelju, 02.12., ne startam i ne dam sve od sebe.

Stvari sam već par dana ranije spakirala. Obzirom na najavu vremena nisam bila sigurna u čemu ću točno trčati, no moje plave tenisice i sretna crvena biciklistička majica bez rukava su fiksne.

Dočekala sam subotu ujutro. Probili smo se kroz snježnu Ravnu goru i dočekalo nas je lijepo subotnje poslijepodne u Crikvenici. Podigla sam startni broj – 65. S organizatorom utrke sam dogovorila da će me moja okrjepa, koja se sastojala od 0.25 l izotonika i energetski gel, čekati na okrijepnim stanicama. Super se osjećam, psihički malo umorno, ali sutra je dan za koji sam toliko trenirala, biti će sve OK, ponavljam sam sebi. Skoro svakih sat vremena provjeravam vremensku prognozu, malo ide na bolje, ali još uvijek kiša. U subotu smo u sklopu kotizacije imali osiguran ukusan pasta party s, moram pohvaliti, 6 različitih vrsta tjestenina i umaka. Pojela sam malo, više radi društva i da vidim malo trkače. I za subotu i za nedjelju ujutro sam imala svoju hranu, sve ono što sam si pažljivo osmislila i provjerila da funkcionira.

Preporuka za čitanje

Žumberačka utrka s humanitarnom notom

Nedjelja ujutro, budim se i prije 7 sati. Kiša za sad ne pada, niti nema vjetra. Odlazim na hotelski doručak sa svojiim shakerom u kojem imam veću dozu praha s proteinima i ugljikohidratima različitog vremenskog otpuštanja. Lagano se spremam za start, odlučujem se obući kao da neće padati kiša. Na ruku sam si zalijepila traku s prolaznim vremenima po kilometru tako da se znam tempirati i umiriti. Kako je to bio moj prvi maraton, išla sam za time da ga pokušam u cijelosti pretrčati u najviše dopuštenom vremenu od 5 sati. To je bio moj cilj. Napraviti nešto u životu što još nisam napravila, trčati dalje nego što sam ikada prije trčala.

Start za maratonce je bio u 10 sati. U sekundama prije samoga starta spustio se pljusak koji nas je pratio neko vrijeme. Nisam niti osjetila tu kišu tada, već kasnije kada su mi moje duge sportske trkače hlače postale teške i mokre.

Maraton se sastojao od 2 kruga dužine polumaratona. Iz Crikvenice se išlo prema Selcu, te natrag u Crikvenicu iz koje se trčalo po Vinodolskoj dolini, te vraćanje u Crikvenicu iz koje se išlo prema Dramlju i povratak za Crikvenicu. Naravno, za maratonce još jedan takav počasni krug. Na dvije od tri okrijepne stranice kada sam ja nije bilo moje okrijepe. Netko mi ju je uzeo od trkača prije. To me je dosta razočaralo i uznemirilo. Ali nisam željela da mi energija odlazi na to. Umirilo me je što sam imala logističku podršku od obitelji u Crikvenici i pri svakom od onih česti prolazaka kroz Crikvenicu sam dobila sve što bi mi trebalo. Prvi 30 km trebali su mi energetski gelovi i izotonik, a u zadnjih 10 km trebala mi je psihička podrška više od svega. Bilo mi je teško jer noge više tako reći nisam osjećala. Tvrdoća asfalta je ostavljala tragove na mojim kostima, tetivama, mišićima. Na velikom dijelu staze sam bila sama, nigdje nikoga. Sama sa svojim mislima, ali jako odlučna u ono što želim postići – pretrčati maraton.

I pretrčala sam ga. U ciljnoj ravnini sat je pokazao 04:22. Ja sam bila presretna i suze su mi krenule na oči. To je to! Upravo sam dovršila ono za što sam zadnjih 7 tjedana živjela – pretrčala sam maraton!

Istina je, od 165 ukupno prijavljenih maratonaca startalo je 95, ja sam došla 91. Istina je, od 19 ukupno maratonki ja sam došla 19. Ali isto tako je istina da sam disciplinirano trenirala 7 tjedana za maraton i pretrčala sam ga u mojoj sretnoj crvenoj biciklističkoj majci.

Petra Kostanjevac, maratonac.