“Starost napada”pomisli i ovog hladnog jutra Vilko, dok je lagano pognut prema naprijed pokušavao savladati dugačku blagu uzbrdicu. Trčanje, koje je već neko vrijeme prestalo to biti i pretvorilo se neprimjetno u džogiranje, iz dana u dan postajalo je teže. Nije samo snaga mišića bila u pitanju: najgore je bilo to, što je ponekad bilo dana kad bi Vilko najradije ostao sjediti ispred monitora, pogledao neki film, opustio se sasvim, uživajući u lijenom danu, a ne umjesto toga navući tenisice na noge i izaći u hladno jutro. Kilometri kao da su postali duži. Naravno, bila je to besmislica i Vilko je to znao: istina je bila da je postao sporiji i sve mu je više vremena trebalo da bi pretrčao kilometar. Oporavak je mišića postao dugotrajniji i često bi mu to zagorčavalo dane: želio je trčati, a znao je da mora odmarati, dopustiti mišićima oporavak.
“Godine”, mislio je Vilko smrknuta lica. “Proklete su godine za sve krive, naravno. Starost sustiže svakog, ma koliko se odupirao tome.”
Dišući ubrzano, grabeći posljednje metre uzbrdice, koja će se, svim bogovima hvala, uskoro preobraziti u nizbrdicu, Vilko se prisjećao dana kad bi veselo trčao uzbrdicom gotovo je ni ne primjećujući. A sad?
Puhnuvši prezirno na sadašnji trenutak, Vilko otpočne lagano se spuštati niz blagu nizbrdicu, osjećajući kako onaj mrski pritisak u mišićima popušta, nestaje, a radost kretanja obavija ga i liječi i vraća mu samopouzdanje koje mu je potrebno svakog dana sve više. Nekako kao da se sve počelo gubiti iz Vilkove nutrine, čitav onaj prkos koji ga je godinama pokretao, kad su svi oko njega mislili da je to nemoguće. Vilku bi nemoguće postajalo moguće samo zahvaljujući njegovoj željeznoj upornosti, upornosti koja nikad nije potišteno šapnula „ne mogu“, već uvijek iznova „pokušati ću i nastojati uspjeti“.
U posljednje je vrijeme naučio pribjegavati triku, svaki put kad bi osjetio da ga snaga izdaje, a malodušnost napada. U takvim bi se trenutcima u mislima munjevito prebacio u onaj, za Vilka nezaboravno-slavni dan prema kojemu je trčao više od trideset godina: prema atenskom maratonu, onom maratonu na kojemu se maratonska trka i porodila.
U mislima bi ponovo lagano grabio prema naprijed, osjećajući umor kojeg su tjerali brojni gledatelji koji su dobacivali riječi ohrabrenja i pohvale trkačima koji su trčali, a mnogi i hodali umorom savladani, pored njih. I Vilko je naizmjence trčao i hodao, a onda odjednom, oko pet kilometara prije samog cilja, osjetio je iznenadni nalet snage u nogama, pa ubrzao korak i trčao, trčao, a radost ga čitavog preplavila. Bila je to neka čudna, sasvim nepoznata radost koja mu je ispunjavala grudi i maglila mu oči. Odupirao se tom slatkastom osjećaju u kojemu je plivao osjećajući umor, ali osjećaj sreće bio je jači i Vilko je bio sasvim savladan njime ispred samog stadiona u kojeg je morao ući da bi prošao kroz cilj. Osmjehivao se i znao je da se osmjehuje, ali nije mogao suspregnuti radostan osmjeh koji mu se razvukao licem izbrisavši umor. Uzvici publike bodrili su ga, jer bio je jedini koji je trčao, svi ostali trkači pored njega su umorno hodali i Vilko ih je obilazio, glazba je treštala, glas spikera prolamao se zrakom, uzbuđenje je raslo, raslo i konačno je zakoračio na široku crnu crtu: prošao je ciljem, istrčao je atenski maraton.
I sad, dok se približavao kraju današnjeg treninga, ushit ga posjeti: nije odustao, još se nije predao. Kriza je savladana i ovog jutra. Još jednom. Još jednom je ushit nadvladao krizu. A sutra … pa sutra je novi dan i možda …
Copyright © 2020. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
