Ako je preko dana slučajno ne ulovite na CMC-u, šanse su vam poprilične da ćete je uloviti navečer u Maksimiru. Ali samo ako brzo trčite jer Ana Radišić, urednica, voditeljica i novinarka CMC televizije redovita je polaznica adidas škole trčanja. A bome je i brza. 😉 S obzirom da je Ana u Raslini na godišnjem, kavicu smo odradile telefonski – ja na svojoj zagrebačkoj verandi, Ana na predivnoj raslinskoj plaži. Zašto trči, koliko trči i kako je postala prava trkačica pročitajte u novoj „Kavici u tenisicama“.

ana-1

Ivi: Kad si počela trčati i koji je bio tvoj povod, tvoja misao vodilja?

Ana: Pa ja sam se u biti sportom bavila cijeli život, kroz osnovnu i srednju školu sam igrala košarku…

Ivi: A zato si tak visoka!?

Ana: Hehehe… pa ja i nisam visoka za košarkašicu, ja sam igrala beka, centri su jako, jako visoki, al da – i ja sam dosta visoka. E, kako sam igrala košarku, imali smo pripreme u devetom mjesecu uoči sezone i ti su se treninzi uglavnom sastojali od trčanja i to mi je uvijek bio najdraži dio i nikad mi nije bio problem trčati. U principu – voljela sam trčati. I kad sam se prestala baviti sportom aktivno, dosta dugo sam se tražila, isprobavala sam razne aerobike, zumbe, svašta ali to mi nije bilo to. Brzo bi mi dosadilo. I onda sam vidjela za adidas školu trčanja još prošle godine, al mi je bilo kasno za prijavit se pa sam to napravila ove proljeće. Čitala sa puno komentara, ljudi su bili jako zadovoljni, pa sam i ja htjela probat i eto, oduševila sam se, još sam tu i zadržat ću se još jako dugo.

Ivi: Odgovara ti ta samoća prilikom trčanja? Prije si bila u timskom sportu?

Ana: Pa, da… vidiš to je čudno, inače sam jako društvena osoba, i volim biti među ljudima ali trčanje mi jedino od svega do sad ima terapijski učinak na mene. Nakon treninga sam doslovno nova osoba, a i iz treninga u trening vidiš napredak. Vidiš koliko si točno uložio u sebe i to odmah.  Ja sam sad mjesec dana na godišnjem i nije mi problem dignut se ujutro rano, 15 do 6, jer mi paše trčati ujutro rano jer je svježe. Da se nisam navukla na trčanje ne bi mi se sigurno dalo samoj dizati tako rano i trčati.

Ivi: Kako ti je u Školi?

Ana:  Super mi je atmosfera u Školi i u Zagrebu i u Rijeci. To su judi iz raznih drušvenih sfera i različitih godina i svi vole to trčanje. Na treningu je jedan drugi film, i nenormalna količina pozitivne energije. Baš  sam oduševljena Školom. Od samog starta sam bila oduševljena trenerima. Sam pristup trenera je jako profesionalan i od nas amatera su napravili prave trkače. Nisam nikad mislila da će mi se to dogoditi. Sad kad pogledam oko sebe, vidim da se ponašamo ko pravi trkači.

Ivi: Sad si nedavno bila u Londonu, jesi li i tamo, kao prava trkačica odrađivala treninge?

Ana: Ma bila sam kratko pa nisam, ali sam odradila trening u petak navečer, otišla u London i vratila se u srijedu na trening.

Ivi: Prava štreberica! Tamo ima puno trkača?

Ana: Pa sad sam ih primjetila. Prije dvije godine kad sam bila ih nije bilo toliko. Ili ih ja možda nisam primjećivala jer nisam tada trčala.

Ivi: A kak ti je sad u Raslini trenirati?

Ana: Pa, ja sam si ovo ljeto odabrala dosta aktivan odmor, bila sam u tom Londonu par dana, pa s prijateljicom u Splitu par dana i sad sam tu na selu: trčim, plivam, spremam ispite. Sad jel to aktivno ili penzionerski?

ana-2

Ivi: Koliko si najviše do sad kilometara istrčala?

Ana: Evo, 14 sad pred koji dan.

Ivi: Ti to malo već trčiš pred programom?

Ana: Pa, malo možda. Ali to je zato što često trčim vikendom u Rijeci, a oni su tamo malo  brži od Zagrepčana. Kad smo mi u Zagrebu trčali 8km, oni su bili na 11, pa sam probala. I išlo je. Skužila sam da mogu. Al zaustavim se ja, neću pretjerivat. Iako mi je gušt, nađem neku svoju stazu, pa malo istražujem okolne puteve, tu ima isto još trkača pa puno pričamo kuda tko ide, kako je tu, kako je tamo.

Ivi: Znači, krenulo je i s trkačkom „spikom“?

Ana: O, da. Čim nekog skužim da trči odmah kreće razgovor: pa koliko, koliki ti je pace, onako, ne mogu vjerovat da to radim. Stalno gledam tu sportsku robu, za rođendan sam poželjela i dobila sat za trčanje, ma ludo.

Ivi: Dosta grizeš, već su neke trke iza tebe, Adidas krosevi, Plitvičkih 5km, odkud ta borbena crta?

Ana: To je valjda taj natjecateljski duh još od košarke. Ma, želim dat sve od sebe i ispitat svoje granice. Ako sam došla na trku, želim dat sve od sebe ma kakav god bio rezultat.  Konkretno, polumaraton mi je cilj istrčat, ne idem na rezultat. Ali opere me taj adrenalin onako, najjače. I to mi je super osjećaj. To mi je nešto novo jer si prepušten sam sebi. I daješ sve od sebe i testiraš svoje granice. Taj osjećaj mi je genijalan.

Ivi: Adrenalin, veliš? Budimo realni, pretvoriš se u malog gremlina koji gazi sve pred sobom…

Ana: (smijeh) Ma to ja samo dajem sve od sebe!!! (smijeh) Laktarenje ne i te stvari ne dolaze u obzir. Upozorili su nas treneri prije trke na Plitvicama da bi do toga moglo doći ali ja nekako to nisam primjetila.

Ivi: Jel imaš neku trku koju bi baš jako voljela istrčati?

Ana: Pa, ja sam iz New Yorka dobila za rođendan sat za trčanje. Slučajno je to bio baš New York jer je taman moj tata bio tada tamo, tata mi inače plovi. Uglavnom, nikad do sad u životu nisam tražila sportske rekvizite za rođendan, ovo je bio prvi put. I taman taj sat, i taj New York. Možda je baš to neki znak. Budemo vidjeli. Prva stepenica je polumaraton a onda… tko zna…

Razgovarala: Ivi First