Aleksandra Krstulja. Vjerojatno još niste čuli za ovu mladu riječku znanstvenicu biotehnologije i bioindustrije, no to je samo pitanje vremena. Ova dvaesetosmogodišnjakinja slatkica trenutno je svoju riječku adresu zamjenila onom u francuskom Orleansu u kojem radi na Institutu za organsku sintezu i analitičku kemiju, gdje se otkrivaju novi lijekovi.
Aleksandra trenutno piše i doktorat na temu izrade bio senzora uz pomoć imprintanih polimera u cilju praćenja terapije karcinoma i izrađuje tester koji funkcionira kao obični apotekarski test na trudnoću, ali za rano otkrivanje raka. Konkretno, moja današnja gošća „Kavice u tenisicama“ koja godinama ljetuje u Omišlju (u kojem smo se i upoznale kao klinke) radi na ranom otkrivanju raka debelog crijeva (koji je drugi u svijetu po smrtnosti), a u slobodno vrijeme – trči. Osim što njušim Nobela, njušim i dobar intervju… 😉
Ivi: Kako si i kada počela trčati?
Aleksandra: Počela sam ti trčati s 9 godina kad nas je profesor povijesti odveo na školu orijentacijskog trčanja na Kantridi. Bilo mi je super pa sam ostala. Oko 10 godina sam se bavila orijentacijskim trčanjem, mi klinci smo odrasli zajedno u klubu Torpedo. Onda sam krenula na fakultet u Zagreb, obaveze mi nisu davale puno vremena za nešto ozbiljnije, al znala sam povremeno potrčati.
Ivi: Gdje si najčešće trčala? Kojom rutom?
Aleksandra: Maksimir i Nasip, češće Nasip jer sam živjela blizu Trešnjevke pa mi je to bilo bliže. U Rijeci smo trčali po Kantridi, Marčeljeva Draga mislim da se zove taj dio.
Ivi: A u Orleansu? Gdje se tamo trči?
Aleksandra: U Orleansu trčim uz rijeku koja se zove Loire, to mi je kao da sam na Savskom Nasipu ali ljepše. Ta rijeka prolazi uzduž Francuske, izvire negdje u centru Francuske i teče do Atlantkog oceana. Tijekom povijesti su se tamo gradili dvorci pa je cijelo to područje pod UNESCO-vom zaštitom. Ima jako ljepih dijelova. Putevi su jako lijepo uređeni, možeš trčati skroz do Atlantskog oceana.
Ivi: Moj prvi gost „Kavice u tenisicama“ bio je Mile Kekin. Rekao mi je da se trčanjem počeo baviti kad je bio u Kanadi, čisto zato jer nije imao ekipu za neki timski sport. Je li to i kod tebe bio slučaj? Kako si nakon pauze počela opet trčati?
Aleksandra: U zdravom tijelu zdrav duh! Moram se bavit sportom, a tamo su najpopulatrniji trčanje i biciklizam, kako bicikl baš previše ne volim, a trčanje mi je blisko – bio je to vrlo jednostavan izbor. Kupila sam si dobre, kvalitetne tenisice i krenula. Doduše, sad sam bez njih, ostale su u Orleansu jer nisam uspjela spakirati puno stvari. Laboratorijski dnevnici su mi zauzeli jako puno mjesta u koferu, pa sam si sad kupila neke jeftine, tek toliko da imam u čemu odraditi trening.
Ivi: Jako se veseliš trčanju, čim spomeneš trčanje pojavi ti se veliki osmijeh na licu. Zašto?
Aleksandra: O, da! To mi je ispušni ventil. Pročistim si um. Držim liniju. Po cijele dane sam u labosu pa me jako opušta ta sloboda i otvoreni prostor. A i činjenica je da sam stalno okružena kemikalijama pa se odmah bolje osjećam čim udahnem malo sviježeg zraka.
Ivi: Jutros si mi priznala da nisi baš neki dugoprugaš, no uz jedno kratko hodanje odradila si 5 km bez problema. Koliko si najviše istrčala u životu?
Aleksandra: 10 km, no to je bilo dok sam se još bavila orijentaciskim trčanjem. Sad trčim od 3 do 5 km. U biti, trčim po sat vremena pa kako koji put ispadne. Trenutno nemam vremena za više od toga. Kad napišem doktorat, bacam se na ozbiljnije trčanje. (smijeh)
Ivi: Veliš da je trčanje dosta popularno u Francuskoj. Kako to tamo izgleda, ima li puno natjecanja?
Aleksandra: U Orleansu se ljudi zbilja puno bave trčanjem, ima puno sportskih događanja, dosta triatlona, nedavno sam tek skužila da je i orjentacijsko trčanje dosta popularno… i kanuing. Imaju i škole trčanje, jako puno ljudi ima osobne trenere ili se dogovaraju preko facebook grupa za zajedničke treninge. Zna biti fora jer onda to nije samo trčanje već se ljudi i upoznaju, pa se druže, pupmaju trbušnjake i sklekove zajedno. Super mi je vidjeti cijele obitelji na trčanju. U biti, rijetko srećem samce kako trče.
Ivi: A ti? Trčiš sama ili?
Aleksandra: Ja trčim sama. Imam tako malo neobičan ritam života pa se ne uklapam u tuđe rasporede. Ponekad uspijem trčati s prijateljima ali to je dosta rijetko.
Ivi: Koji su ti trčalački planovi? Imaš li neku trku koju bi baš baš voljela istrčati?
Aleksandra: Želja mi je da se počnem opet bavit trčanjem na nekoj višoj razini, biti dio kluba, fali mi to zajedništvo. Voljela bih istrčati polumaraton. Pratim adidas školu trčanja preko facebooka, kad sam vidjela da ste bili na Plitvičkom maratonu, baš mi je bilo krivo što nisam u Hrvatskoj. Ako me nagodinu posao dovede doma, pripremite mi jednu „Aleks is all in!“ majicu. (smijeh)
Razgovarala: Ivi First
Trebate se prijaviti za objavu komentara.