Imamo li pravo trčati na miru? Kakvo je to pitanje, odgovor se zna. Da li se doista zna? Naime, gotovo je sigurno da nema trkača koji nije doživio barem jedan neželjeni susret s psom.
Da odmah pojasnimo ono što nekim vlasnicima pasa nije jasno. Neželjeni kontakt s psom je, kao što sama riječ kaže, svaki onaj kojeg ne želimo. Neki vlasnici doista misle da dok god ne grize, pas smije skakati po drugim ljudima, tj. trkačima.
Tko god se ikada našao u takvoj situaciji, zasigurno je čuo izjave u stilu: „Neće vam ništa“, „Još je mlad“ ili „On bi se samo igrao“. No, za igru je potrebno dvoje, a da li je nas itko pitao bismo li se igrali?
Dakle, izgleda da neki vlasnici pasa ipak ne shvaćaju da je odgovor na pitanje iz prve rečenice potvrdan. Svima je samorazumljivo da mi ljudi ne smijemo prići nepoznatoj osobi i pogladiti je ili nešto tome slično. No, zašto bi pas smio nas dirati blatnjavim šapama, njušiti nas, sliniti nam po odjeći i tome slično? Nije to isto, pas je životinja, reći će neki. Pa naravno, ali to je onda odgovornost vlasnika. I većina ih jest odgovorna, ali dovoljno je da se na 20-ak pasa, pojavi samo jedan neodgojen (pas ili vlasnik) i da vam zagorča trčanje. I ako se to redovno ponavlja, nekima od nas s dugogodišnjim stažem, pas više, iako ne svojom krivnjom, nije „trkačev najbolji prijatelj“.
Nekima to ne smeta, ali nismo svi isti. Nekima od nas trčanje nije samo fizička rekreacija, već i svojevrsna mentalna terapija. Kako ćemo u tome nesmetano uživati, ako moramo stalno biti na oprezu kada će se nečiji ljubimac zaletiti na nas u želji da se „igramo“? Ako nam kakav golub ili pčela prelete pored glave, njih se smijemo otarasiti, iako je primjerice znanstveno nepobitno dokazano da su pčele uvjerljivo najvažnija životinjska vrsta za ljudsku rasu. Ali kada su psi u pitanju, onda kao da nemamo to pravo. Zašto? Zar uostalom nema ljudi kojima su ptice ili razne druge životinje draže od pasa. Zar psi zaista imaju neka ekskluzivna “prava”? Najdublje su one predrasude kojih nismo ni svjesni.
Pisca ovih redaka, koji je pola godine boravio u Kölnu i redovito trčao po ljudima i psima prepunoj višekilometarskoj šetnici uz Rajnu, tamo nikada ni jedan pas nije ni „primirisao“. Jesu li njemački psi hladni i nedruželjubivi, jesu li pametniji od ostalih ili je možda stvar u kulturi vlasnika?
Ako sami nisu u stanju dresirati svog psa, vlasnici se mogu obratiti za pomoć profesionalnim dreserima. Svaki od njih će u samo tri do četiri šetnje, svakog psa naučiti da ne reagira na druge ljude, ali to treba platiti. Tih otprilike 400-injak kuna je nekim vlasnicima previše za izdvojiti za svog “voljenog” ljubimca. Lakše ga je pustiti neka čini (drugima) što ga volja. Uostalom, „neće vam ništa, on bi se samo igrao“.
Ako se slučajno pobunimo, onda nas ponekad optuže, a ni psovke i uvrede nisu isključene, da ne volimo pse ili da ih čak mrzimo, a „tko ne voli pse, ne voli ni ljude…“ i ukratko „problem je u nama“. Da, problem je u ljudima, u neodgojenim i neodgovornim pojedincima. I zato poruka vlasnicima pasa: vaš pas je vaša odgovornost, možete slobodno misliti što god vas volja o “nedruželjubivim” trkačima, ali oni od nas koji to žele, imaju pravo trčati i biti ostavljeni na miru. Poštujte to!
O ovoj temi se kod nas nedovoljno govori, iako su i u našim medijima bili zabilježeni neki ozbiljniji incidenti između vlasnika i trkača. Ti, na sreću rijetki, incidenti su se razvili upravo iz gomile ovakvih bezazlenijih slučajeva.
Zainteresirane upućujemo da na internetu u tražilicu Google upišu “joggers and dogs”. Naći će dosta zanimljivih članaka i savjeta, a spominje se nažalost čak i tragičan primjer 63-godišnje trkačke rekreativke iz Kalifornije, koja je izgubila život u napadu više pasa. Nije čudo da se zato na tržištu nude razni suzavci, elektrošokeri, a najnoviji izum je ultrazvučni rastjerivač pasa.
Među spomenutim člancima posebno je zanimljiv tekst najpoznatijeg svjetskog dresera pasa Cesara Millana, koji također tvrdi da su jedini krivci neodgovorni vlasnici. Kada tako govori, možda ni Cesar ne voli pse.
Tekst napisao: Tomislav Lamut, Zagreb
Savršeno ste u pravu kolega. Ja trčim naime baš sa svojim psom i moram priznati popularniji je od mene. Ali i sa njime se radilo na vreme.
slažem se i ja, ali koliko puta sam šetao s dvoje djece dok je solo trkač na milimetar od djeteta protrčao glasno frkčući što mu je dijete na putu, a staza široka 2 metra, nema prepreka ili mogućnosti ozlijede zgloba, jer si je trkač u glavi složio rutu i ne odstupa ni milimetra. poanta mojeg teksta je tolerancija, sada ti smetaju psi, pa će još malo i ljudi koji šetaju, pa i rekreativci početnici…..
…pogledaj malo kako izgleda (čast svakome) danas Savski nasip i mnogobrojne škole trčanja, gazi se po ljudima, jer se trči u šestoredu, tamo su ljudi koji šetaju nepozvani
ja znam da ti duboku u duši voliš pse, čak i više od ljudi pa te to malo “ždere” , voliš i sve oko sebe
…čovječe trčiš prepun mržnje, a to nije dobro
ispričavam se što se javljam opet
kopkala me ‘kolega’ ta mržnja, pa rekoh da vidim u čemu je problem, dakle prvo slijepi ( http://www.vecernji.hr/zg-vijesti/traze-zvucni-signal-koji-ce-slijepe-osobe-cuti-a-stanari-podnijeti-978615), a sada psi, uskoro sporiji trkači, strah me pomisliti što će te još smetati u trčanju
Poštovani gospodine Lamut i dragi sugrađani koji trčite,
da, slažem se, imate pravo trčati u miru. Mislim da bi bilo dobro ovakve probleme zajednički rješavati.
Kao vlasnik psa i svakodnevni šetač s drugim vlasnicima pasa pogodilo nas je upozorenje da psi više ne smiju biti pušteni na nasipu, jer će u suprotnom vlasnici biti kažnjeni.
Istina je da je grozno kad pas trči za ljudima i ometa ih (to je pokazatelj nebrige vlasnika i neodgojenosti psa), no postoji i druga strana: trkači trče u skupinama, pa se po većem dijelu nasipa više ne mogu niti gurati kolica ni voziti bicikli, a o šetnji s djecom da i ne govorim.
Stvari nisu crno-bijele, zato pokušajmo naći zajednički interes i prilagoditi se jedni drugima, poštujući dugogodišnje navike stanovnika koji su oduvijek slobodno koristili nasip uz Savu.
Mislim da bi komunalni redari trebali reagirati samo kad vlasnici ne počiste za svojim psom, te kad ometaju druge ljude. A trkači ne bi trebali dizati paniku ako im se pas ne približi. Puno toga bi riješilo i da se pokosi dio ispod nasipa, prema Savi, jer bi tako dobili više korisne površine (bar dok je vodostaj nizak). U tom smislu pozdravljam izgradnju stuba prema Savi kod sastajališta trkača…
Na koncu konca, divno je vidjeti da različiti ljudi na različite načine koriste nasip i igralište kod Boćarskog doma i da su u prirodi. Ja ću se kao vlasnik psa prva povući uz kraj nasipa zajedno sa svojim psom da ne smetam, no očekujem i malo razumijevanja s druge strane.
Srdačan pozdrav svima, Aleksandra
Da..clanak je ustvari super i u potpunosti razumijem problem sa psima koji nemaju kulturu hodanja uz svoga gazdu (za sto je kriv sam gazda), ali moram priznati da se i slazem sa komentarima pisanim ispod jer je cinjenica da ima i jako puno trkaca potpuno neodgojenih u svakom drugom pogledu.
Naime ja trcim neko vrijeme i kretao sam se nasipom od savskog mosta pa zapadno…to se pokazalo jako lose jer kad bih se susreo sa jednom / nekom od skola trcanja ili neke druge slicne skupine doslovno su me bacili sa staze niz nasip u travu (moja terapija trcanjem pada u vodu). Niti jedan od tih trkaca koji jure svoje vrijeme i tempo nije se ispricao, nego jos cujem psovke i sl. iz razloga jer sam se ja njima trebao maknuti, bez obzira sto su zauzeli kompletni nasip i nemam kuda (doslovno). To mi se cinilo jako agresivno i nepotrebno..pa valjda sa sportom zelimo prosiriti dobru vibru. A da ne govorim da svi ti koji agresivno jure svoju liniju po principu “ko jaci taj kvaci” nije niti svjesan da uvijek ima jacih.
U zadnjih godinu dana trcim sa psom, da ne trcim sam i od tada sam saznao sve o onima koji ne rade probleme nikome i o onima koje sve zivo smeta na ovoj planeti.
Moj pas je uvijek zaljepljen za moje koljeno, no nekima niti to nije dovoljno. Moj ih pas smeta. Znaci prvo sam nekima smetao dok sam bio sam, sada smetam i ja i moj pas pa sam se iz tog razloga maknuo sa nasipa od savskog mosta zapadno.
Svi koji se bune, bas uvijek, kao neko pravilo, na semoforu dok cekamo zeleno ili secemo ili trcimo, a moj pas je i dalje uz moje koljeno….stanu tocno na milimetar od mene i mog ljubimca i onda krenu problemi..ponjusio ih je, a oni to ne zele..bez obzira kaj nikoga nema oko mene metrima.
Sada nas dvoje jurimo nasipom ali samo zapadno..i nadam se da nikada nece dobiti rasvjetu, betoniranu setnicu i sl.
Sve u svemu, nisu psi problematicni, niti traze posebnu paznju, ma nisu problem ni druge zivotinje..problem je najintelektualnije bice na ovoj planeti koje pokusava sve dovesti u neki red i onda napravi kaos. No naravno, ima i jako puno onih normalnih ljudi s kojima se mozemo sve dogovoriti, pa cak i trcati svi zajedno bez da se grizemo ili naguravamo.
Nabasah slučajno na ovaj članak I moram priznati da se više slažem s komentarima nego izvornikom.
Naime ja sam trkač, a imam I dva psa. I činjenica je da kad trčimo po nasipu je nas trkača toliko da bi nas se moglo opisati kao horde…a jadni psi, njihovi vlasnici, majke s kolicima, djeca i građanstvo općenito nema nikakvu šansu stupiti nogom na šetnicu, a kamoli uživati u miru I provoditi mentalnu terapiju. A imaju isto pravo na koje se autor poziva. Tj. trebali bi ga imati.
Onda se ljeti škole sele u Maksimir. I naravno očekuju da se svi miču s puta u ime prava na mirno trčanje I mentalnu terapiju. Ja šećem svaki dan dva puta sa svojim psima tim istim Maxi-mirom (u zimskim mjesecima) I Mini-mirom u ljetnim. Naime I psi su bića navike pa kad šeću svaki dan u isto vrijeme istim prostorom naviknu se susretati iste ljude I životinje. I na mir. Ljeti se njihov I naš mir pretvori u kaos… koji je doveo do toga da ljeti više ne šećem Maksimirom. Da li bih se sad trebala pozvati na neko pravo na mirnu šetnju, poput one zimske ? Hm…
Nekako mi se čini da je s trčanjem kao I sa svim sportovima koji su u nekom trenutku u modi: da ima puno onih koji se ljute, traže svoja prava, a da pritom ta ista nisu spremni priznati drugima….Ipak ima nade, mlada smo mi trkačka nacija pa će s godinama I tolerancija narasti I postati sastavni dio kulture trčanja …I šetnje pasa, guranja kolica, vožnje biciklom ili pikulanja na šetnici…
Ja također želim trčati na miru, ali ne mogu od neodgojenih agresivnih skupina trkača (ne znam da li se radi o školama trčanja, klubovima ili neformalnim grupama) koji se rasporede po cijeloj duljini staze i gaze sve pred sobom. Na kraju sam protjeran sa nasipa na jarun ali ih sada sve ćešće i tamo susrećem.
pa zar zaista nitko od iskusnijih trkača ne može prijateljski upozoriti svoje kolege da to nije u redu?
U ovakvoj situaciji psi su najmanji problem.
@jvukovic u krivu si, nekad nije bilo ovako i neće postati bolje dok nekome ne pukne film i primjeni pravo na samoobranu od tih huligana koji gaze sve pred sobom.