Sada čitate
I šesti je pao!

I šesti je pao!

Za sve je kriv Blaž!

- Oglas -

Start na vrhu Greenwich parka. Vjerojatno najviši vrh Londona. 30 sekundi tišine. 37000 ljudi. Temperatura 13 stupnjeva. Sunce tuče. Aplauz! Spektakularan osjećaj. Svi plješćemo za stradale u Bostonu. Sportski duh je neuništiv. Imam osjećaj da je netko podmetnuo bombu u tom veličanstvenom trenutku, a gotovo svatko je imao u glavi takvu mogućnost, da bi se udar bombe odbio od nas. Mi trkači smo neuništivi. Naučeni smo da idemo do kraja, da uđemo u cilj, bez obzira na krize i bol kroz koju prolazimo. Nakon bostonske bombe vjerojatno više nikad neće biti isto, ali mi nastavljamo dalje nizati kilometre.

medalje

Start. Radim prve metre. U mislima sam u Jaski 2010.g. Prvi put sam otrčao polumaraton. Došao sam u tenisicama za tenis i šeširom na glavi. Blaž me nagovorio da maznem 21km. Prije nikad nisam potrčao više od 5km. Nakon 2h trčanja stavljam svojeg dvogodišnjeg sina na ramena i zadnjih 200m nas dvoje zajedno trčimo u cilj. Dva dana iza polumaratona sam se raspadao. Tetive mi bile prenategnute, nokti krvavi…. a sad trčim treći kilometar londonskog maratona. Taping na koljenu. Počinjem osjećati koljeno. Hoću li se raspasti na zadnjem od šest, pitam se? Nakon Tokija nisam se dovoljno odmorio, dva tjedna iza maratona u Maksimiru sam otrčao 26km u 5:15 tempu i otišla mi patela. Kazna za neistezanje je stigla u najgorem mogućem trenutku. U idućih pet tjedana prije Londona otrčao sam ukupno 17km.

Prebacujem težište na lijevu nogu. Tijelo mi je željno trčanja. Kočim. Iskusniji su mi davali savijet da idem 6:00 tempo, ali 10km prelazim u 5:20 tempu. Dobra mi je strategija, mislim si ja. Desno koljeno fantastično funkcionira. Sve je savršeno kao u New Yorku kad sam trčao svoj prvi maraton i shvatio da ću morati kad tad istrčati i London jer New York nije izoliran maraton. On je dio lige šest velikih. A ja sam tip koji voli zatvoriti krug.

Publika savršena. Gotovo kao u New Yorku. Nastavljam u tempu 5:23. Na 15km dočekuje me glasna muzika. Ludnica. Ulazim u vulkan.

l1

Risin’up, back on the street
Did my time, took my chances
Went the distance now
I’m back on my feet
Just a man and his will to survive
So many times it happens too fast
You trade your passion for glory
Don’t lose your grip on the dreams of the past
You must fight just to keep them alive
It’s the eye of the tiger, it’s the thrill of the fight
And he’s watchin’ us all with the eye of the tiger
The eye of the tiger
The eye of the tiger
The eye of the tiger….

Imam osjećaj da mi je nitro u guzici. Bero koči, Bero koči! Prebacujem misli na Berlin. Prolazim kroz Branderbuška vrata s rukama u zraku. Iza mene Berlin, a ispred Big Ben. Tu sam pokraj Temse, 21km ostaje iza mene. Uvijek mi je lakše kad pređem 21km. Nekako javi mi se onaj osjećaj, još malo pa sam doma.

l2

Trčim s grupom koju vodi pace lider na 3:45. Zahvalan sam fizioterapeutu Filipoviću kako mi taping lijepo čuva koljeno. Prolazim pokraj statue King Edwarda VII. Nekako me mrko gleda. Na 25km popijem vode s malo gela. Krenem I stanem. Kao da mi je netko čavao ukucao u lijevu nogu iza koljena. Boli. Istežem tetivu na rinzolu. Lagano krećem. Ispred mene trkač u kolicima blijed kao krpa pokriven s dekom I četiri doktora oko njega. Pitam ih imaju li neki pain relief? Kažu da je hitna 300m dalje. Dovučem se do njih. Legnem na mobilni stol. Upisuju moj broj. Pitam zašto? Kažu da me drugi put stavljaju izvan trke ako završim na stolu. Masaža 3 min s baby uljem. Svašta! Ja tražim nešto hladno. No dobivam još dodatnih 2 min masaže I to je to.

l4

Preporuka za čitanje

Patim. Boli. Boston mi je u glavi. 33 stupnja. Srce tuče. Hoću u cilj! Plešem lijevo desno, kao da sam malo pripit. Teško se oslanjam na lijevu nogu. U Bostonu vrućina. Plešem lijevo desno od hlada do hlada. U Bostonu me nisu slušala pluća I srce, a ovdje noga. Prebacujem sada težište više na desnu nogu. Briga me više za koljeno. 100-200m hodam, pa trčim 1km. Čini mi se da skidam metre, a ne kilometre. Drž se Bero, bodrim se. Ugrijava mi se tetiva, desna noga vuče pošteno.

Prizivam jurnjavu čikaškim ulicama. Moj najbrži maraton. 3:38. Tamo sam imao osjećaj da sam pilot F16. Dižu me uspomene. Dolazim na 35km. Malo hodam da odmorim nogu, kada prodoran glas viče moje ime. Gotovo da sam se prestrašio te snage. Prijatelji moji su to. Fotkamo se. Bum, bum pucaju u mene energiju. Hrabre me. Krećem dalje. Na 37km ulazim u smrdljivi klaustrofobični tunel. Stiže poruka od Blaža: Ajmo spartanac. Volim tog čovjeka. Zna pogoditi u sridu kad treba. Teško mi je ali idem. Na 39km druga skupina mojih navijača. Irsko-australsko-filipnsko-hrvatska kombinacija upucava u mene energiju da izguram još ta tri prokleta kilometra.

l3

Big Ben di si? Vidim ga. Počinjem juriti prema njemu kao Lighting(.hr) Mcqueen u svojoj zadnjoj utrci londonskim ulicama (Jurić crtić-moj sin ga obožava). Dolazim do njega. Zavoj desno pod 90 stupnjeva. Još 1km. Tokio mi svjež u srcu. Stišćem zube. Dižem pace na 5:00. Umri muški! Energija Tokija kola mi u venama. Ulazim u cilj kao maratonac, a ne kao ranjenik. Šesti je pao! Prije tri godine kad sam rekao svijetu da ću otrčati maratonski Grand Slam, izgledalo je nemoguće. Vadim mobitel. Zovem svoju divnu ženu i sina i vičem: I am king of the world! Uspjeli smo ljubavi moje!!

Istrčao za 4:24h i napisao nešto brže Berislav Sokač

 

Pogledajte komentar (1)
Na vrh stranice