Gdje (u Zagrebu) trenirati za utrku po stepenicama?

Još je nešto više od dva tjedna do utrke Zagrepčanka 512 i već se za utrku prijavilo više ljudi nego što zgrada može primiti, tako da će se po prvi puta u Hrvatskoj dogoditi da je interes trkačke javnosti veći od kapaciteta utrke i da će neki ostati bez svog mjesta na startnoj listi.

Iako do utrke nema puno vremena još se može poraditi na specifičnoj pripremi za utrku po stepenicama pa sam se tako i ja uputio u grad istražiti sve lokacije gdje se može trenirati stepenice. Dugo sam odgađao taj zadatak, ali onda danas odlučih žrtvovati svoj trening kako bih čitateljima portala predstavio dio zagrebačkih stepeništa. Kad može Matthew McConaughey smršaviti 15-20kg za ulogu, mogu i ja malo izmjeniti jedan trening i napraviti nešto društveno korisno. 🙂

Kako sam ovaj zadatak shvatio prilično ozbiljno, tako sam i doma na karti proučio gdje u gradu ima zanimljivih stepenica, ali nisam ništa printao, već sam odlučio krenuti po sjećanju. Obukao se za trčanje, uzeo fotić, Garmin, stavio i traku za puls nakon više od mjesec dana nekorištenja i krenuo trčeći u grad. Pravo istraživačko novinarstvo. 🙂

Ovdje možete vidjeti rutu današnjeg treninga: http://connect.garmin.com/activity/247782513, a u daljnjem tekstu slijedi opis najzanimljivijih detalja popraćen slikama.

Budući da živim na 5 minuta trčanja do Zagrepčanke, odlučio sam proći pored nje da upoznam one koji možda još ne znaju o kakvoj se građevini radi. Visine 94,6m, Zagrepčanka je dugo bila najviša zgrada u Zagrebu, ali izgradnjom Eurotowera (97m) izgubila je taj primat, no i dalje se može podičiti uredom na najvišem katu. Ovako s ulice ne izgleda strašno, no siguran sam kako se mnogi u subotu 15. prosinca neće složiti s tom tvrdnjom. 🙂

Slika 1. Zagrepčanka

Nastavljam dalje svoj put u centar grada i primjećujem čudne poglede sugrađana. Usred bijela dana čovjek trči u tajicama i šuškavcu po ulicama, nosi fotić sa sobom, a nema kose oči. Vrlo brzo dolazim do prvih stepenica, kratko zastanem pred njima da ih fotkam i zatim si štopam uspon do vrha. To mi je kasnije bila praksa za svako stepenište na koje sam naišao i dosta sam brzo to obavljao bez puno gubljenja vremena i padova u pulsu. Prve su na redu stepenice uz Uspinjaču iz Tomićeve ulice na Gornji grad. Te su možda bile i jedne od duljih, uspon je trajao više od minute, a puls se popeo do 165.

Slika 2. Tomićeva ulica

Taj dio Zagreba je prepun izvrsnih stepenica za trening pa se odmah po usponu na Gornji grad spuštam Zakmardijevim stepenicama do Radićeve ulice i vraćam se brzo gore. Nije ni ovo lagano. 🙂

Slika 3. Zakmardijeve stepenice

Nema puno vremena za predah, na malom prostoru nalaze se još jedne značajne stepenice, one iz Lovačkog roga na Gornji grad. Na vrhu istih puls je na 169, tik ispod anaerobnog praga. Namjerno spominjem pulseve samo da vidite koliko je trčanje uz stepenice zahtjevno kad pri ovih 45-60” puls toliko skoči. Na konstantnom usponu od 26 katova treba dobro rasporediti snagu kako se ne bi nakon nekoliko katova srušili na pod i vratili nazad na start ako budete u stanju hodati.

Slika 4. Lovački rog

Dalje me put odveo preko Markova trga na Jurjevsku ulicu na kojoj se nalazi nekoliko vrlo lijepih stuba. Do njih imam nekoliko minuta predaha koji mi je dobro došao. Dolazim do Becićevih stuba, spuštam se njima do Lepe Vesi i nazad uzbrdo na štopanje. Tu se sad puls penje do 175 što rijetko vidim na treninzima. 🙂

Slika 5. Becičeve stube

Nekoliko stotina metara dalje dolazim do novog stubišta, najzanimljivijeg do sada. Spuštam se dole, red stuba, pa stazica kroz zgrade, red stuba, pa opet kroz zgrade, i tako redom. Pamtim put da ne fulam kad se budem vraćao gore. Spuštam se do Ksavera, kratko fotkanje i ajmo nazad. Ove nisu toliko teške, ali zbog stalnog vijuganja mogu poslužiti kao dobar trening upravo za trčanje na neboder.

Slika 6. stube na Ksaveru

Nastavljam dalje Jurjevskom cestom do Cmroka i zatim se spuštam na Dubravkin put i po njemu do Tuškanca. Već pri kraju (ili početku, zavisi kako gledate) Dubravkinog puta vidim zanimljive stepenice i „ne budi mi teško“ uvrstim i njih u ovo istraživanje. No zapravo se ne radi o pravim stepenicama, već se nakon 15-20 stepenica nastavlja malo oštrija vijugava uzbrdica što također nije loše za trening.

Slika 7. Dubravkin put

I eto me opet na Gornjem gradu. Odlazim poslikati još par stubišta iz Tkalče do Radićeve ulice. Najznačajnije u tom dijelu grada su Felbingerove i Mlinske stube poznate svima koji izlaze vikendima u centar grada.

Slika 8. Felbingerove stube

Slika 9. Mlinske stube

Dosta mi je Gornjeg grada i odlazim prema Schlosserovim stubama, trkačima vjerojatno najpoznatijim stubama jer se po njima trči utrka u organizaciji studenata Medicinskog fakulteta. Kažu da ih ima 262, ali su prilično niske pa sam trčao po 3-4 i prilično brzo i lako sam ih savladao. Više sam pazio da se ne poskliznem i zapnem nekome za kišobran jer je već i kiša počela lagano padati, a i prilično se smračilo.

Slika 10. Schlosserove stube

Sa Šalate se spuštam na Weberovu ulicu i tamo nalazim još jedne stepenice koje vode do Klinike za ortopediju. Tamo na sreću još nisam bio i nadam se da ni neću. 🙂

Stepenice su prilično blage, ali mogu poslužiti umjesto treninga uzbrdica studentima Medicinskog fakulteta u pauzi između dva predavanja.

Slika 11. Weberova ulica

Dalje me noge nose poznatim ulicama, ali također i ulicama koje bude sjećanja na dane kada sam neuspješno studirao fiziku na PMF-u. Po Glogovcu se stepenicama nikad brže uspinjem do Bijeničke i dolazim do matematičkog i fizičkog odsjeka PMF-a. Vidim da se nije ništa promijenilo, zgrade su i dalje jednako očuvane kao u onom spotu od Divasica iz sredine 90-ih. 🙂

Slika 12. Glogovac

Kad sam već došao tako daleko odlučujem otići do Mirogoja i posjetiti grob vjerojatno najvećeg hrvatskog sportaša svih vremena – Dražena Petrovića. Bio sam jednom na njegovom grobu, ali se ne sjećam gdje se točno nalazi što se može vidjeti na Garminu po kretanju unutar Mirogoja. Tu dolaze do izražaja moje orjentacijske (ne)sposobnosti, no ne odustajem i nakon petnaestak minuta kruženja pronalazim Dražena. Poklanjam se najvećem i nastavljam dalje svoj zadatak.

Slika 13. Na Draženovom grobu

Spuštam se do Ksavera i plan je vratiti se na Jurjevsku ulicu i zatim lagano preko Tuškanca doma. Na Ksaveru nailazim na još jedne stepenice, ali vrlo brzo shvaćam da one ne vode nikud. No za svaki slučaj evo fotka da se i vi ne zeznete kao ja. 🙂

Slika 14. Nepoznate kratke stepenice bez izlaza

Dolazim opet do onih zanimljivih stepenica kojima sam već prošao i ponovno se njima uspinjem na Jurjevsku, ovaj put malo sporije nego prvi put. Ili sam krenuo s niže etaže?! Dva kilometra sam trčao do slijedećih stepenica koje su mi bile zadnje u planu. Dolazim do Tuškanca i pičim Aleksandrovim stubama najbrže što mogu. Moram priznati da mi se one čine jedne od boljih za trening, a nalaze se u samom centru grada, par minuta hodanja od Ilice.

Slika 15. Aleksandrove stube

Na putu do doma prolazim pokraj Ciboninog tornja i još jednom „susrećem“ Dražena. Primjećujem da se i on nalazi na stepeništu, a siguran sam da je i sam na treninzima protrčao mnogim stepenicama Šibenika, Zagreba, Madrida…

Slika 16. Dražen Petrović

I na kraju stižem do svoje zgrade te se u svrhu istraživanja ne idem liftom na 7. kat, već trčim gore. I mogu vam reći da ove stube nisu ništa lošije od svih onih u gradu, a nakon 24,5 kilometra i više od dva sata trčanja mogu ustvrditi i da su mi bile najteže. 🙂

Slika 17. Stepenice „vulgaris“

Uspuhan dolazim doma, pohvalim se Kristini gdje sam sve bio i onda se na kraju sjetim: pa zaboravio sam na Horvatove stube! 🙂

Ne bih hvala, dosta mi je bilo za ovu godinu one tri ture u sklopu Sljemenskog maratona, ali za sve koji se žele maksimalno pripremiti za utrku Zagrepčanka 512, toplo preporučujem posjet istima u slijedećih 15 dana. Jedino što njih ima samo 500.

Istražio i napisao: Goran Murić