Sada čitate
Zid

Zid

Na dvanaestom je kilometru počelo kišiti. U početku su kišne kapi bile sitne i ne tako česte i prijale su Vilkovom zažarenom i znojnom licu. Nekoliko minuta kasnije, nebo kao da se spustilo, poleglo nad sam asfalt koji se odvijao ujednačenim ritmom ispod Vilkovih nogu, a sitna se i prijatna kiša pretvorila u neugodan pljusak. Onda je pljusak odjednom prestao, a kroz crne oblake prodrlo je sunce. U početku prijatno, da bi malo zatim i to postalo neugodno. Peklo mu je lice sušeći znoj, ali je novi val znoja odmah nadolazio. I tako naizmjenično.

- Oglas -

kisa2

“Više mi ništa ne prija”, pomislio je Vilko trčeći i dalje istim ritmom, ali osjećajući da se zbog nečeg sve promijenilo. Nije bila samo kiša u pitanju, ni sunce, druge su se stvari uplele u igru. Pomisao, da “mora” pretrčati još čitavih devet kilometara, ljutila ga je i plašila. Naravno da ih nije morao pretrčati, mogao je mirno odustati za danas i polako se vratiti kući, čas trčeći sasvim lagano, da bi onda malo hodao, pa tako naizmjence, dok se ne bi dovukao kući. Ali takvog što bilo mu je strano, još nikad nije odustao i znao je da neće ni ovog puta. Dati će sve od sebe i završiti trening kako treba. Možda ne s sjajnim rezultatom, ali bolje i tako nego …

Ujutro, prije nego li je pošao na trčanje, sve je bilo sasvim uobičajeno, kao što mu se uobičajilo jednom mjesečno trčati polumaraton. Nekad je to bilo jednom tjedno, ali vrijeme čini svoje i sad je mogao samo s osmijehom misliti na te prohujale dane. Kao i obično pio je čašu vode svakih dvadeset minuta, uživajući u kavi i bacajući poglede prema Učki, ocjenjujući vremenske prilike. Činilo se da će kišiti, oblaci su plesali oko Učke, ali još nisu polegli na brda i možda, samo možda, uspije otrčati do Preluke i nazad do Kozale gdje je stanovao, koliko je iznosila dužina polumaratona. Bude li malo kiše, neće mu smetati, malo kiše zna ponekad pomoći. Samo da ne pljušti …

“Sad ne pljušti”, pomisli Vilko osjećajući zamor u nogama i bacajući poglede prema sunčevim zlatnim trakama koje su bušile sivilo oblaka.

“Ali kao da pljušti prokleta kišurina”, mislio je ujednačeno trčeći, ne mijenjajući ritam, jer znao je, da bi to bilo kobno.

Kod stadiona na Kantridi, znajući da ga čeka dionica uzbrdice, lagano je usporio, ne previše, da ne izgubi ritam koraka, taman dovoljno da uspije sve istrčati do spasonosne i blage nizbrdice koja je zatim slijedila. Rukama je malo žustrije zamahivao, ali noge su postale umorne, listovi su ga boljeli i tek negdje kod brodogradilišta “3 Maj” shvatio je da ga ne boli stopalo koje mu je inače zadavalo probleme, već su to listovi. Kao da je netko vezao utege težine nekoliko kilograma uz njih. Dah mu je zbog toga postao ubrzan i težak i grabio je zrak otvorenih usta i mislio samo na to da izgura nekako vražji uspon i konačno se počne spuštati nizbrdo, prema centru grada. Onda će biti sve lakše, odmoriti će se, povratiti snagu.

Ali kad je taj dugo očekivani trenutak došao, nije osjetio olakšanje, još manje sreću. Noge kao da su mu odrvenjele, još nikad nije takvog što osjetio na svojim trčanjima, a trčao je već dvadeset i osam godina, čitav jedan trkački vijek, mali život, i pitao se, koji li mu se vrag događa? Gdje je nestala snaga koju je pohranio u mišiće? I koja ga nikad do sad nije izdala.

Postajalo je sve teže i teže i onda, kod zgrade “Novog lista”, popustio je i napravio prvi ustupak ogromnom zamoru kojeg je osjećao. Nije jurnuo uzbrdo, kao što je običavao uvijek do sad na ovoj ruti, već je produžio prema centru grada. Sama pomisao na ovu i još jednu uzbrdicu koju bi morao pretrčati da je krenuo uobičajenom rutom, plašila ga je. Znao je, ne bi je mogao istrčati, stao bi, hvatao dah, možda pokušao ponovo i onda … tko zna?
Trčeći nešto brže, jer želio je da se već jednom to mučenje, u što se je pretvorilo ovo trčanje, završi, morao je sići s pločnika na cestu i to ga je još više ometalo, jer kolona automobila jurila mu je u susret, a Vilku, što zbog umora, što zbog znoja, što zbog bola u nogama i leđima, a najviše zbog ogromnog razočarenja kojeg je osjećao, činilo se da jure upravo na njega i da će ga svakog trena udariti, odbaciti na sivilo asfalta.

Nisu ga udarili. Dovukao se i do nebodera, bacio pogled prema Korzu, bilo je prepuno šetača, jer sunce je sad udaralo i nemilosrdno pržilo, a lokvice kišnice se isparavale, semafor je svijetlio crveno za pješake i morao je na trenutak zastati. Nije mirovao ni dvije sekunde, kad je semafor promijenio boju i Vilko je jurnuo dajući sve od sebe i osjećao da više ne može, ne ide, ne može, nema više nimalo snage u rezervi. Bacio je pogled na “garmin” i vidjevši da mu do polumaratona nedostaje samo oko petsto metara, umalo zaplakao. Ogroman umor legao je na njega i njegova mu je težina isisala svu snagu iz tijela. Znao je da ne može više ni metra istrčati. Mišići na nogama su mu drhtali i bolno se stezali.

Preporuka za čitanje

Pukao je. Naletio na zid. Svoj prvi zid od kad se bavi trčanjem, shvatio je to, pritiskujući i zaustavljajući odbrojavanje “garmina”.

Dok se umornim korakom uspinjao prema Belvederu, raspoloženje mu se počelo popravljati, a unutrašnji glas u njemu ponovo je zapjevao: Idući put neće biti ovako. Ovo je jedini put da mu se ovo dogodilo. I ostati će jedini put!

Copyright © 2015. by misko – zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

 

Pogledajte komentare (0)
Na vrh stranice