Nekoliko godina kasnije, prijateljski su ga zadirkivali kako je ciljao na taj datum, znajući vrlo dobro o Vilkovomm preziranju kapitalizma na hrvatski način, kojeg Vilko nikad nije ni krio, pa se nekoliko puta i “zakačio” s nekim od poznatih zbog tog svog stava, ali to jednostavno nije istina. Nikad nije “ciljao” na taj dan, 29.11. bivši Dan Republike u bivšoj državi, jednostavno se tako dogodilo. Spontano. Neplanirano. Upravo onako kako se obično i događaju velike stvari u nečijem životu. Onda kad se tome najmanje nadaš.

Da se nešto neobično događa, Vilko je shvatio tek onda kad je zagrabio prve metre četvrtog kilometra uzbrdice, sa čuđenjem primjećujući da mu mišići nisu umorni, nisu bolni, već se gipko i s radošću predaju naporu kojeg punih četrnaest godina nisu osjetili. I za kojeg je Vilko vjerovao, kako ga više nikad neće ni osjetiti. A eto ga kako lagano grabi uzbrdicom, sivi se asfalt mokar od neprestane sitne kiše odvija ispod njegovih nogu, tenisice umirujuće mokro šapuću, a disanje mu je lagano, lagano i to ga beskrajno raduje.

Osvrtao se oko sebe, primjećujući kišne kapi koje su se počele miješati s snježnim pahuljama hladeći mu lice, uživajući u tišini oko sebe, jer prometa gotovo da ni nije bilo. Tek bi tu i tamo projurio pored sretnog Vilka poneki automobil, obavezno ga sirenom pozdravljajući, na što bi Vilko veselo i nehajno zamahnuo rukom u pravcu vozača, gledajući u njihova  najčešće zapanjena lica sa kojih se očitavalo pitanje:

“Zašto ova budala trči po hladnoći i još k tome po kiši?”

Vilko je osjećao to njihovo pitanje toliko živo, baš kao da su mu ga dovikivali kroz spuštene prozore. Nije mario. Uživao je u tjelesnom naporu, uživao u sitnoj kiši pomiješanoj snijegom, uživao u hlađenju zažarenog lica, uživao u slijevanju znoja i sjećao se …

… kako mu je trebalo punih četrnaest godina mučnih napora, da bi ponovo bio ovo u stanju, što ovog ledenog jutra otkriva da može. Sve je počelo gotovo bezazleno, s povredom koljena, pa dok je liječio koljeno u očekivanju na povratak dugoprugaške kondicije, zahvatila ga teška anemija zbog koje je umalo umro, jer otkrila se sasvim slučajno pri Vilkovom posjetu zubaru i odmah je zatim otpremljen u bolnicu, na transfuziju krvi, pa zatim na dugotrajno svakodnevno gutanje tableta željeza. Sve mu se smučilo, ali glad za trčanjem nije ga napuštala, pa je silno oslabljen, osjećajući bolne mišiće, gotovo svakodnevno odlazio u obližnji park i lagano pretrčavao stodvadeset metara, da bi se zatim tromo hodajući vraćao na polazno mjesto. I tako sve dok ne bi “istrčao” pet kilometra. Teški trenuci, teški kilometri, ali usprkos teškoći čak i samog disanja, Vilku su ostali u lijepoj uspomeni: nije se predao! Nije klonuo duhom, nije popustio, sve je izdržao i niti jednog trenutka nije rekao: “Ja to ne mogu i vrijeme je da prestanem lagati samog sebe. Odustajem”.

Upornost, koju su svi oko njega nazivali trvrdoglavošću, polako je počela davati rezultate, pa je Vilko napustio park i odlazio na malo daljnja mjesta lagano trčeći, udaljujući se od kuće sve češće i sve više, osjećajući snagu i radost života.

I eto ga sad, 29.11. 2012. kako trči uzbrdo, uzbrdo, uzbrdo, a mišići mu pjevaju od sreće, korak i dah su mu lagani, ne osjeća umor, osjećajući beskrajnu radost zbog toga. Kraj uzbrdice se približavao, još svega oko tristo metara i evo ga na vrhu brda i upravo kad se htio zaustaviti, proslaviti dugoočekivani uspjeh, odjednom se predomislio i jurnuo mokrom cestom, dalje, još dalje, još brže, dok ga je ledeni vjetar ujedao za znojno lice. Nije mu to smetalo, ništa mu nije smetalo: ni kiša, ni sve veće pahulje snijega, ni tamnosivi niski oblaci, sve ga je to samo radovalo.

Odjednom mu bljesne: vratio se! Vratio se dugoprugaškom trčanju. Usprkos svemu, vratio se. Četrnaest dugih i bolnih godina mu je trebalo za to, ali eto, vratio se, trči već deseti kilometar i osjeća, zna, da može još toliko istrčati, jer ovo je njegov dan, njegov Veliki Povratak i ništa ga neće spriječiti u naumu da nakon četrnaest godina ponovo istrči polumaraton.

– Zar od Kozale? – odjednom začuje pitanje-povik.

Lebdeći u svom vlastitom trkačkom svijetu, Vilku je bio potreban čitav sekund da shvati kako ga to pita njegov susjed, prolazeći sasvim sporo automobilom pored njega, spustivši prozor na kolima i radoznalo gledajući u sasvim promočenog Vilka.

– Nego odakle? – odvrati veselo Vilko.

– Mora da si poludio.

– Neka sam. Nisam jedini.

– Mogao si izabrati neki ljepši dan.

– Svaki je dan lijep za ovo.

– Da te povezem? Snijeg sve jače pada, sasvim si mokar …

– Ne, hvala! – odbije Vilko pružajući korak.

Susjed pritisne gas i ubrzo nestane s vida i Vilko je ponovo bio sam, okružen mokrom i hladnom tišinom uživajući u njoj, dok ga je unutrašnja toplina grijala i pružala mu snagu.

Povratak prema kući je bio lakši, duga se nizbrdica pružala ispred njega, siva i klizava i jedino ga je to sprečavalo da ne jurne iz sve snage, jer paradoksalno, što je duže vremena trčao, sve je veću snagu i želju za trčanjem osjećao. Trčeći poznatim ulicama prema zgradi u kojoj je stanovao, shvati da se osjeća sasvim čudno, gotovo neobjašnjivo, dok mu ne sine kako se u silnu radost utkala žica žalosti zbog neumitnog kraja ovom prekrasnom doživljaju.

Zaustavljajući seu ulici u kojoj je stanovao i osmjehujući se samom sebi, podigne pogled sasvim uvis i glasno se nasmije prema tamnosivom nebu s kojeg su lepršale snježne pahulje praćene ledenom kišom.

Vratio se i ništa drugo nije važno! Konačno je i do Velikog Povratka dotrčao.

Copyright © 2018. by misko – zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.