Upit
Aktivno treniram atletiku 32 godine, duge pruge i maraton, u zadnje vrijeme i planinsko trčanje. Nakon jedne brdske utrke osjetio sam bol u koljenu i od tada ne treniram, a to se dogodilo polovinom kolovoza ove godine. 19.11 . sam bio na artroskopiji gdje mi je postavljena dijagnoza. Genu varum arthroticum sin, Arthrosis patellofemoralis sin, Ruptura lig.cruc.ant.genus sin obzirom da se još nisam odrekao natjecanja molim Vas da mi odgovorite na koji način se može riješiti ove ozljede i koliko bi moglao trajati oporavak.
Odgovor
Jedno od čestih pitanja jest utječe li intenzivno trčanje (profesionalno ili rekreativno), na raniju pojavu oštećenja hrskavice u zglobovima te da li trčanje pogoršava stanje kod početne artroze? Istraživanja koja su tražila odgovore na ta pitanja djelomično su proturiječna. Ipak, možemo reći da nema dokaza da intenzivno trčanje pokreće artrozu koljena ili kuka. Isto tako, pojedine studije pokazuju da umjereno trčanje smanjuje simptome kod već započetih artrotičnih promjena.
Uopće, u posljednjih se 20-ak godina promjenio pristup ne samo liječenju artroza, već i sanaciji posljedica ove neugodne bolesti. I dok je prijašnja paradigma govorila o potrebi „štednje“ oštećene hrskavice u zglobu, što će reći smanjivanja fizičke aktivnosti, produljenja odmora i uopće smanjivanja fizičkog stresa na oštećeni zglob, neke od posljedica takvog režima pokazale su se gorima od simptoma bolesti same. Naime, smanjivanjem fizičke aktivnosti dolazi do smanjivanja snage, izdržljivosti i fleksibilnosti mišića, a sve to za posljedicu povlači i sporiju cirkulaciju krvi i limfe te zglobne tekućine iz koje se zglobna hrskavica hrani i obnavlja. Takvo stanje dovodi do češće pojave bolnosti i otoka zglobova, kao i sekundarne bolnosti vezane uz ligamentarno- tetivni i mišićni sustav. Time je ukupna kvaliteta života pacijenata oboljelih od artroze bitno umanjena. Alternativa tom pristupu svakako je redovita fizička aktivnost s ciljem povećanja mišićne snage, izdržljivosti i fleksibilnosti, koja u konačnici donosi i cijeli niz sekundarnih koristi kako za sam oštećen zglob, tako i za organizam u cjelini. Američke studije jasno su pokazale kako pacijenti s artrozom koji su fizički aktivni bitno rijeđe traže liječničku pomoć. Ipak, ostaje pitanje koliko intenzivna fizička aktivnost jest dobra u konkretnom slučaju.
U našoj praksi taj se izračun donosi individualno, a sve u zavisnosti od veličine oštećenja zgloba, stanja organizma, kao i navika samog pacijenta. Cilj je postići maksimalnu moguću fizičku aktivnost uz minimalne negativne posljedice po oštećen zglob. Taj proces uključuje i praćenje pacijenta te njegovih reakcija na određeno fizičko opterećenje, uz postupno povećanje istog.
U ovoj priči valja razumjeti da kod artroza simptomi nisu uvijek u direktnoj vezi sa veličinom oštećenja samog zgloba. I dok se moja mama, inače vrlo živahna žena u sedmoj deceniji svog života koja ima rendgenski jedva vidljive promjene, već dva mjeseca bori se sa bolovima u koljenu, koji su počeli pri intenzivnom plesanju, drugi pacijent, sa izrazitim oštećenjima trči 10-ak kilometara svakodnevno bez bilo kakvih simptoma. Štaviše, upravo povratak u trčanje (uz stručno vodstvo), omogućio mu je potpuno uklanjanje bolova i otoka, uz izostanak potrebe za redovno uzimanje lijekova. Kao što je vidljivo, individualni pristup, uz suradnju sa pacijentom najvažniji je dio rehabilitacije kod artroza (ili osteoartritisa, kako je novije službeno ime ovog oboljenja).
Autor: Dean Mistura, viši fizikalni terapeut
www.scipion.hr