Vlado, Miško ili Vilko je trkač iz Rijeke. Pomorac koji…
Radoznalo pogledavajući na elitne trkače maratonce koji su se nestrpljivo meškoljili u prvom redu iza kojeg se pružalo more i raznobojno obučenih učesnika trke, Vilko prođe pored njih, pogledom tražeći balon kojeg je odlučio pratiti u namjeri da poboljša svoje polumaratonsko istrčano vrijeme. Osjećajući olakšanje jer je, usprkos popriličnom redu koji se pružao ispred tri toaletne kabine zvane “toi toi”, uspio isprazniti mjehur i sad je njegov sportski sat, jednostavno zvan “garmin”, pokazivao kako je još samo pet minuta preostalo do početka zagrebačkog jubilarnog 25-og maratona. Hoće li biti dovoljno vremena da prokleta sprava uhvati signal satelita?
Na sve stiže u posljednji čas, mislio je Vilko probijajući se kroz mnoštvo nestrpljiv i glasnih trkača. Ništa ovog puta ne ide po planu. Onako kako on, Vilko, to voli: polako i smireno.
Prvi je stres doživio kad mu je bio otkazan prijevoz. Poznaniku, prijatelju, također trkaču, zakazao je automobil s kojim su namjeravali putovati od Rijeke do Zagreba. I nazad, naravno.
A onda poruka, koja ga je uzdrmala: “Ne idemo mojim kolima, na popravku su i ne znam kad će biti gotova”.
Što sad? Želeći se družiti s trkačima, Vilko, koji nikad nije imao automobil i koji nikad nije polagao vozački ispit, je već bio odbio jedan siguran auto-prijevoz, a sad ovo! Nepredviđeno i nelagodno iznenađenje. Nije dobar početak.
Nervozan i uzbuđen, ne mogavši se ni na što koncentrirati, odšetao je do glavnog autobusnog kolodvora. Ali ga je i ovdje čekalo iznenađenje.
– Molim? – s nevjericom je upitao.
– Taj autobus više ne vozi – strpljivo mu je ponovila mlada smeđokosa žena iza pulta, prodavačica karata.
– Ali na internetu sam pročitao …
– Da, znam – prekinula ga je i Vilko je pomislio, kako je sigurno sličan razgovor vodila već mnogo puta. – Još nismo ažurirali podatke.
– A u koliko stiže u Zagreb autobus koji polazi u šest sati? – nestrpljivo je upitao Vilko.
– Osam i dvadeset!
– Uh, majku mu! – zastenjao je Vilko. – To mi je prekasno. Moram startni broj podignuti najkasnije do osam i trideset.
Još dok je to govorio znao je da govori uzalud. Briga nju za njegove neprilike. Vidio je miran i sasvim nezainteresiran pogled mlade žene i to ga je razljutilo još i više. Brzo se povukao iz reda i krenuo van, na ulicu, na zrak, osjećajući kako nagomilani bijes raste u njemu i prijeti eksplozijom.
Koje sranje! Umjesto da je dva dana pred trku miran i opušten, njega nervira ono na što nikad ne bi pomislio da će ga nervirati. Da barem nije vožnju otkazao svom prijatelju, uvjeren kako mu je ona sasvim sigurna s prijateljima trkačima. Što sad? Da ponovo moljaka prijatelja?
“Idem kući”, pomisli Vilko čekajući na zeleno svijetlo za pješake. “To mi je najpametnije što mogu učiniti. Pokušati ću hladno razmisliti o svemu, pronaći izlaz … a možda se auto na vrijeme popravi, možda … ”
Previše je tih “možda” bilo u igri, a Vilko nikad nije volio taj prokleti “možda”. Čovjek mora kontrolirati vlastiti život. Ako on sam to neće ili ne može ili ne zna činiti, onda … uhhhhhh …!
Trenirao je kao nikad u životu, pripremajući se za ovaj polumaraton, osjećao se spremnim i željnim dobrog trčanja. Propusti li sad trku … nije smio ni pomisliti na to! Zar su svi oni treninzi uzaludni? Svi oni potoci znoja koje je njegovo tijelo iznojilo, uzalud su proliveni? Pa to je strašno!
Aktivirajući “garmin” i nestrpljivo čekajući da sportski sat uhvati satelitski signal, Vilko pomisli kako eto, još jedan mali stres drma i trese njegovu već ionako uzdrhtalu unutrašnjost. Jednom mu se dogodilo, da “garmin” nije uhvatio signal i trčao je “naslijepo” čitav riječki polumaraton. Nije želio ponoviti to iskustvo i bijesno je gledao u sportski sat, pogledom ga prisiljavajući da se aktivira. Napetost …
… ga je držala gotovo do posljednjeg trenutka. Sutradan ujutro bi morao krenuti, a o prijevozu ništa još ne zna. A onda, spas u posljednji čas: javljeno mu je da putuju kombijem, sve je sređeno, bit će sve O.K.
Osjećajući silno olakšanje i veliku sreću, izašao je iz stana, i na ulici se gotovo sudario s prijateljem Boškom.
– Kud si zapeo? – prigušeno ga je Boško upitao.
Vilko se nagnuo prema prijatelju s kojim je nekad davno trčao, jer od kad je pregrmio operaciju grla, Boškov je glas silno oslabio i bio si prisiljen pažljivo ga slušati, ne bi li shvatio njegove škriputave riječi.
– Moram se kretati – rekao je Vilko. – Nervozan sam k’o vrag.
– Zbog čega?
– Sutra trčim polumaraton.
– Gdje?
– U Zagrebu.
– Trči i za mene – rekao je Boško, a tužna sjena sjećanja preletjela je njegovim licem i zatamnila mu oči.
Vilko se osjetio posramljenim: misli samo na trku, na svoj doživljaj, svoje uživanje, a njegov stari prijatelj, Boško, s kojim je u neka daleka i sretnija vremena istrčavao mnoge kilometre, možda ima poteškoća, problema.
Kao da Vilku čita misli, Boško se osmjehnuo i nemarno dodao:
– Možda iduću Novu godinu dočekaš bez mene.
– Pogoršalo se? – upitao je Vilko, prisiljavajući se gledati prijatelja pravo u oči.
– Proširilo se na pluća – odgovorio je Boško. – Šalju me na još jedan pregled.
– Uh! – zastenje Vilko, a u mislima je vidio Boška na Omladinskom igralištu kako obučen u crveno niže krug za krugom, dugo, dugo i ujednačeno, baš kao da to misli činiti vječno. – Ne znam što reći. Žao mi je.
– Nema se što reći.
– Žao mi je – ponovio je Vilko, ljuteći se na sebe što ne pronalazi neke druge riječi, ali misli su mu se kovitlale u besmislenom klupku. – Bori se, prijatelju! Nemoj se samo tako predati. Bori se!
– Kao na igralištu? – upitao je Boško osmjehnuvši se.
– Baš tako! – rekao je Vilko. -I sto mu bogova, žao mi je i žao mi je što ne mogu ništa drugo reći, već ovo jedno te isto ponavljam k’o papagaj.
Gomila se oko Vilka odjednom zatalasala, glasan žamor pretvorio se u glasan urlik: trka je krenula. Pokrenuo se i sportski sat: „garmin“ je „uhvatio“ satelitski signal. U posljednji čas.
Vilko polako krene, brže se zbog mnogobrojnosti učesnika trke nije moglo, a misli mu i dalje bile uz Boška, uz njihovo nekadašnje zajedničko trčanje. Plutao je u sjećanju, sve dok nije zbilja počeo trčati, brzo trčati, a onda se svaka misao rasplinula u uzbuđenju i eksploziji snage i brzine na čemu je radio posljednja dva mjeseca, vrijedno trenirajući.
“Trči i za mene”, rekao mu je Boško.
Copyright © 2016. by misko – zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Vlado, Miško ili Vilko je trkač iz Rijeke. Pomorac koji je obišao svijet da bi tek u 39. godini upoznao trčanje. Jednoga je dana odlučio spojiti svoje dvije strasti (pisanje i trčanje) u jednu i tako nastaje Miškov blog.