Na desetom kilometru zapištao je njegov sportski sat, kratko i jednostavno zvan “garmin” i Vilko automatski baci brz pogled na njega: vrijeme je bilo, uzevši u obzir Vilkovu dob, više nego dobro i Vilko osjeti radost zbog toga. Ali i iznenađenje. Nije to očekivao, naprotiv, mislio je, kako će ovo biti njegovo najlošije, najsporije trčanje polumaratona.
Priroda kroz koju je trčao bila je više nego lijepa i Vilko je uživao u pogledu, ali nešto je smetalo, nešto nije bilo kako treba i Vilko je osjećao blagu razdražljivost zbog toga. Koju je uzalud čitavog jutra pokušavao odgurnuti, odbaciti, zaboraviti. Neugodnost ga je žuljala i pritiskala mu um, pa se koncentracija gubila, misli lutale i uvijek se iznova vraćale na ono zbog čega je i bio pod stresom: preseljenje.
Prije samo nekoliko dana konačno je izašao iz stana u kojemu je proveo ogromni dio svog života, i uselio se u novi, manji, ali koji je Vilkove potrebe sasvim zadovoljio. Kako su se dani lijeno odmatali, Vilko je konačno bez pritiska trenirao i osjećao kako stres, koji ga je pratio puna tri mjeseca, koliko je trajala saga oko kupoprodaje stana, polako napušta, gubi se u magli uspomena. Vratio mu se apetit, a i spavao je mnogo bolje, pa je ranim jutrom orno ustajao i polazio radosno i osjećajući se lako, bezbrižno, na svakodnevni trening. Čitava ona napetost i sakupljanje beskrajnih i potrebnih (možda i suvišnih) dokumenata bez kojih se kupoprodaja stana nije mogla obaviti, oduzimalo mu je snagu i činilo ga razdražljivim. Ponekad se osjećao iscrpljenim, baš kao da je istrčao maraton.
Konačno je bilo sve gotovo, sve je te nedaće ostavio iza sebe, u prošlosti, gdje i spadaju i mislima se usredotočio na idući polumaraton. A onda, grom iz vedra neba.
– Nismo se tako dogovorili – rekao je kupac Vilkovog, sad već bivšeg stana, nazvavši ga mobitelom samo pet dana prije polumaratona za kojeg se pripremao.
– Na što mislite? – upitao je Vilko, već razdražen, osjećajući nepriliku u zraku.
– Dogovorili smo se da sasvim ispraznite stan.
– Pa to sam i učinio.
– Niste, ostao je sudoper i …
… i bla bla se sasvim nepotrebno nastavilo, dok se u Vilkovoj nutrini podizao uragan nezadovoljstva i odnosio mir u nepovrat. Mislio je, nadao se, da mu budući dani donose smirenost, mir, bez nepotrebnih stresova. I sad ovo. Zašto baš sad, kad mu je potreban mir i dobra koncentracija? Prokleti stan, prokleti kupac, prokleto sve …
Raspoloženje mu se malo popravilo, dok se počeo uspinjati dugom, ali baš dugom uzbrdicom.
– Na dvanaestom te kilometru očekuje dugačka uzbrdica – opomenuo ga je iskusniji trkač-prijatelj. – Nemoj da te iznenadi.
Nije ga iznenadila i osjećao je sreću prestižući poprilično mlađe trkače i trkačice koji su njega pretjecali na ravnim dijelovima staze. Oko pedeset metara ispred sebe ugledao je mladu trkačicu koja je trčala s laganim ruksakom na leđima i iz kojeg je povremeno vadila mobitel i nekom se javljala. Polako ju je sustizao i prolazeći pored nje, na djevojčinom licu pročita umor, beznađe. Osmjehnuo joj se.
– Još malo – reče joj. – Poslije je lakše.
– Pri kraju sam snaga – priznala je, što je Vilko već i sam primijetio.
– Niste – odgovorio joj je uz ohrabrujući osmjeh. – Daleko ste od toga.
– Pomišljam na odustajanje.
– Nikad ne smijete odustati! Baš nikad. – Vilko joj se ohrabrujuće smiješio, trčeći pored mlade djevojke i prilagodivši se njenom ritmu koraka. – Ako nikako drugačije, onda barem prohodati do cilja, bez obzira na vrijeme, ali nikad ne odustati. Nikad!
Djevojka mu se osmjehnula zahvalno, ali ništa nije rekla.
– Prvi polumaraton? – upitao ju je.
– Prvi.
– I najteži!
– Bogme da! – rekla je zadihano.
– Zajedno ćemo – rekao je on. – Malo trčati, malo hodati. Izgurati ćemo još ovih nekoliko kilometra.
Trčali su, lagano i ujednačeno, ubacujući hodajuće jednominutne dionice i polako napredovali kilometar za kilometrom. A onda je djevojka klonula.
– Ne mogu – rekla je klonuvši na zemljanu stazu. – Strašan grč u stopalu mi ne da. Vi samo nastavite.
– Proći će – utješi je Vilko kleknuvši na jedno koljeno i počevši masirati djevojčino stopalo, s kojeg je izula tenisicu.
– Malo je bolje – reče ona, pokuša ustati, ali odmah sjedne. – Ne mogu, boli, grči se jako.
Tog trenutka pridruži im se žena na bicikli, iznenadna i dobrodošla pomoć, zakoči i dobaci Vilku:
– Nastavite slobodno. Ja ću joj pomoći.
– Još je samo malo do cilja – reče Vilko djevojci. – Izdržite!
– Idite vi, samo idite – odgovori ona.
Vilko odjuri. Sad je trčao brže nego dok je trčao s djevojkom, nadoknađujući “izgubljeno” vrijeme, koje nije bilo izgubljeno, osjećao je to u sebi. Možda je pružio djevojci “prvu pomoć”, ali mu je i ona uzvratila na svoj način, odagnavši mu misli koje su ga progonile, zagorčavajući mu užitak trčanja. Uzajamna pomoć, baš onako kako treba biti. Zatim se odjednom sjeti da je djevojka i događaji oko nje izbrisala svu neugodnost zbog “incidenta” oko stana i sve je više ubrzavao, uživajući u kretanju, u snazi koju je još osjećao u mišićima, dok nije sretno projurio kroz cilj.
S medaljom oko vrata i čašom vode u ruci, čekao je nestrpljivo, očekujući djevojku i u sebi mantrao: “Izdrži još ovo malo. Izdrži” misleći na djevojku i ugledavši je kako se približava s sretnim osmjehom na licu, jer sad je znala da je uspjela: istrčala je svoj prvi polumaraton u zadanom vremenu.
– Bravo! Čestitam! – reče joj Vilko, uživajući u djevojčinom presretnom osmjehu, kojim je izbrisala sve nedaće koje su je pratile kroz velikih i dugačkih dvadeset i jedan kilometar.
– Zahvaljujući vama – odgovorila je smijući se.
– Neeee – reče Vilko otežući i uzvraćajući osmjeh, dok su zauzimali pozu za zajedničku fotku. – Vi ste trčali!
Copyright © 2017. by misko – zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
