Most

Slučajnost je htjela da baš u tom trenutku, kad ga je prva velika i topla kap kiše pogodila u čelo, pogledao na sat „garmin“: jedanaest je kilometara iza njega. Vilko se sretno nasmiješi: ako se sad okrene i počne vraćati, biti će to lijepih i dobrih dvadeset i dva kilometra istrčanih ovog ranog ljetnog jutra, dok čitava okolina oko Vilka stenje zbog vrućine i o ničemu drugom ni ne govori. Svi se žale, kukaju, plaču, i naravno, čuvaju se svake imalo jače aktivnosti.
„Bilo bi to smiješno, da nije tragično“, znao je govoriti Vilko još uvijek pod dojmom istrčane rute, dok je primjećivao podsmješljive poglede stalnih gostiju kafića pored koje bi otpočinjao s trčanjem i gdje bi završavao, promatrajući trbušaste goste koji su mu uzvraćali pogled. Znao je, da ga smatraju ludim, ali nije mario zbog toga. Zbog malo čega je Vilko mario, osim zbog samog trčanja.
I onda ga pogodi još jedna kap, velika i topla i Vilko podigne pogled uvis i umjesto plavog neba, kakvog je vidio prije sat vremena, na samom početku trčanja, ugleda crnilo nabubrenih oblaka, bremenitih kišom, prijetećih, kovitlajućih i tek sad osjeti vruć vjetar na licu i shvati: oluja samo što nije započela svoj mahniti ples.

- Oglas -

„Moram se vratiti“, pomisli okrećući se i počevši lagano trčati sivom cestom uzbrdo. Zrak je odjednom postao vruć i težak i Vilko se radovao skretanju sa ceste i trčanju uz rijeku kroz zelenilo, jer tu se lakše disalo i koraci kao da su bili lakši i brži.

A onda je počeo prolom: nebo se sasvim zacrnilo i otvorilo i kiša više nije padala, jednostavno se u naletim sručila na tlo, poput velikog mokrog tepiha i sve je oko Vilka, pa i sam Vilko, istog časa bio sasvim mokar i klizav i disanje mu postalo teško. Protrčao je pored spaljenog stabla, kad je prva munja sijevnula i poput zmije zavijugala ispred Vilkovih  nogu, izgubivši se u žednoj travi koja je pomamno upijala vlagu. Koraci su postajali teški, prije samo pola sata ugodna staza za trčanje  pretvorila se u mukotrpnu i vrlo klizavu blatnjavu nepriliku.
I onda, posljednji udarac: mosta više nije bilo! Ustvari, most je bio i dalje tu, ali više nije mogao služiti svrsi: pomahnitala bujica rijeke otkinula je jedan dio mosta i ponijela ga sobom u svom pohlepnom muljevitom orgijanju snage.

Što sad? Kako se vratiti kući? Preko mosta ne možeš, a drugim putem … Vilko se ružno isceri prema nebu s kojeg se slijevala kiša: okolnim putem znači istrčati ukupno oko trideset kilometara, a po ovakvom vremenu i ovakvom terenu …

– U vražju mater! – reče Vilko glasno prema nebu, prkosno podigavši glavu uvis, dok mu se kiša slijevala niz lice miješajući se sa znojem. – Što je, tu je. Moram izdržati. I hoću izdržati!

Lagano se pognuvši, štiteći lice od krupnih kišnih kapi, počeo je trčati uzbrdo, sivom i vijugavom cestom niz koju se slijevala bujica noseći sobom sitne šumske otpatke. Izbjegavao je potoke koji nisu bili potoci već male muljevite rijeke i sretno se nasmijao kad je konačno stigao do mjesta na kojemu će ući u šumu, pa početi trčati uz tešku uzbrdicu koja će ga približiti kući, jer nakon nje, ove teške uzbrdice, koja je sad i blatnjava, klizava i koja kao da je postala žutom rijekom, slijedi spust i moći će odahnuti.
Još jedan pucanj groma u Vilkovoj neposrednoj blizini ga trgne i prisili na ubrzanje koraka, iako je osjećao kako ga snaga napušta, nije bilo još mnogo dinamita u njegovim nogama. Promočene su tenisice tužno šljapkale i kao da su se žalile, a Vilko je grabio vruć i vlažan zrak pohlepno otvorenih usta.

„Još samo ovaj mali napor“, tješio je samog sebe, osjećajući kako mu umor vlada tijelom, prijeteći ga sasvim osvojiti. Da popusti? Skloni se pod neko stablo dok nevrijeme ne popusti? I što će onda? Leći i čekati da oluja i kiša prestanu? Ne dolazi u obzir!
Još je jednom, po tko zna koji put tog teškog, mokrog olujnog ljetnog  jutra posegnuo u svoju dubinu i izvukao još malo snage za koju nije ni znao da je ima, pa savladao brdo i stigavši na klizavi vrh, osjeti olakšanje i sreću i počne se lagano i oprezno spuštati nizbrdo, dok je blatnjava bujica žuborila oko Vilkovih tenisica. Ispod Vilkovih nogu sad je i opet bio asfalt, tvrd, ali ravan i bilo je lakše trčati ne bojeći se iščašenja noge zbog krivog doskoka.

I baš kao u nekom lošem filmu, točno u trenutku kad se Vilko nakon višesatnog trčanja pod ekstremnim uvjetima konačno dočepao cilja, stigavši pred zgradu u kojoj je stanovao i odakle je ovog jutra otpočeo odiseju trčanja, kiša prestane, kao da ju je neki div ogromnim nožem odrezao, a u daljini se pojavi prvi nagovještaj sunčevih zraka.

– Jedva – promrsi samom sebi u bradu Vilko. –  Da je trebalo još samo kilometar …

Nije završio rečenicu: pognutih ramena, shrvan teškim iznenadnim umorom, ali sa osmijehom zadovoljstva, uđe u zgradu, prema stanu, prema tušu, prema olakšanju, prema odmoru …

 

Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora

 

 

Pogledajte komentare (0)

Odgovori

Na vrh stranice