Nedavno smo na treningu komentirali činjenicu kako sve više žena udatih za muzičare trči. Jedna od njih je i Andrea, supruga našeg poznatog saksofonista Igora Geržine, koji se uz nju zarazio ovim zgodnim trčalačkim virusom i sam postao ovisnik o tenisicama i kilometrima.

Koliko često trči, kako to podnose njegova sviračka pluća i koliko mu trčanje pomaže u promociji poslijednjeg albuma “One Click World – saznajte u još jednoj “Kavici u tenisicama”

igor1

Ivi: Kako si krenuo s trčanjem?

Igor: Pa, evo, žena me zarazila. Naime, ona se upisala u adidas školu trčanja i u 6 mjeseci se zdravstveno preporodila, energija joj je narasla, počela je bit’ pozitivna i dobro se osjećati, ona se zarazila pa je zarazila i mene. Ja sam inače nekad po malo trčao sam, ali rijetko, nikako postići kontinuitet. I počeli smo trčati za ozbiljno preko ljeta. Bilo je to na Lošinju.

Čak smo jednom kad smo oko 7, pol 8 trčali uz obalu sreli Nedeljka iz adidas škole trčanja pa smo trčali zajedno. I uvijek mi je nekako bolje kad si u grupi, jer onda više pretrčiš, barem ja više pretrčim, jer kad sam sam mi je dosadnije pa uglavnom odustanem. A moja žena Andrea me upoznala malo i s tehnikama trčanja i kakve tenisice moraš imati, jer naravno, kad si klinac nema veze, al što si stariji to više moraš paziti kako trčiš i u kojoj opremi. Kad si klinac, nosiš 30 kila na leđima i boli te đon, a sad smo ipak malo teži.

igor2

Ivi: Je li ti se život promijenio otkako trčiš?

Igor: Pa, nažalost ne. Možda bi bilo dobro da je. Trudim se dostići tu točku da mogu trčanje staviti baš full u raspored. Za sad idem trčati jednom tjedno, ako stignem dva puta – to je uspjeh. Ne uspjevam još raspored prilagoditi trčanju, više trčanje prilagođavam rasporedu. Ali, evo – baš smo nedavno Andrea i ja skužili neke rupe u rasporedu u dnevnim obavezama koje nismo prije vidjeli pa imamo štos dok vozimo kćer Iru u muzičku: dok je ona u muzičkoj – mi otrčimo i vratimo se po nju.

Ivi: Izvrsna fora, obično starci sjednu na kavu…

Igor: To smo i mi prije radili, al’ onda smo skužili da nema smisla stalno kave lokat pa smo ih zamijenili trčanjem. A i muzička je na Britancu pa imamo gdje trčati.

Ivi: Isključivo se ženi prikrpaš kad ide trčati ili odeš i sam kad skužiš da imaš sat vremena rupu?

Igor: Odem i sam. Ovisi. Pola-pola. Ponekad i žena ode sama.

Ivi: Koja ti je najveća kilometraža koju se pretrčao u komadu?

Igor: U, ja sam ti slab. Klasika mi je oko 3-4 kilometra, mislim da mi je 5 i pol kilometara špica, bar koliko sam ja mjerio. Ovo je velika priča unaprijed a onda krenemo pričati o brojkama, hehehe… Ma, ono što je meni dosta važno je to da se super osjećam, super mi je filing, razbudim se, dobijem energiju i to mi je najbolje.

Ivi: Ali ti si saksofonist, zar ne bi tvoja pluća trebala izdržati malo više kilometara?

Igor: Hehehe… da, to svi uvijek misle. Zato ti ja recimo uvijek kad dođem na more nastradam, joj ti si saksofonist, ajd’ ti puši luftmadrace. I onda ja pušem luftmadrace, lopte i ostalo. To nema nikakve veze, sviranje saksofona je tehnika, ja nikad nisam imao jaka pluća i zbog tog su mi čak I, kad sam počinjao svirati, rekli da neću moći puhat. No tehnika sviranja je najbitnija.

Ivi: Jel’ ti ta tehnika pomaže kod tehnike disanja u trčanju?

Igor: Ne, al pomaže mi trčanje za koncerte za kondiciju. Recimo, sad kad imam svoje autorske koncerte koji traju sat i pol u komadu, to mi je dosta teško jer moram cijelo vrijeme puno puhati. Kad sviram s nekim drugim, recimo s Parnim Valjkom ili Massimom kao gost, onda sviram jednu pjesmu, jednu pjesmu ne, ne sviram stalno pa mi bude lakše. Al’, kad sviram svoje koncerte na kojima sviram od prve do zadnje minute, moram cijelo vrijeme bit’ frontmen i puhat’ k’o lud, e za to mi trčanje puno pomaže. Puno više energije imam za nastup ako sam redovito trčao tjedan dva prije toga. Ako nisam dugo trčao, teže mi padne nastup.

Ivi: Razmišljaš li možda o nekom maratonu, polumaratonu?

Igor: Kad je Andrea krenula u Školu, palo mi je na pamet da bih možda i ja mogao jednog dana. Vidim da i stariji od mene počinju trčati pa mi je jasno da nikad nije kasno za pripreme. Ne znam, možda i to jednog dana dođe na red, sad u skorijim planovima – ne.