Ovo nije tipična kavica.

Ovo je priča 34-godišnje zagrebačke glumice, histrionke i trkačice Ane Majhenić.

Ana Majhenić

 

Trčim, dakle jesam

Trčanje je zapravo kao maske kisika u avionu. Znaš da te neće spasiti od smrti, ali će se mozgu napucanom kisikom pad s deset tisuća metara barem činiti kao da se radosno baca na onu čarobnu pjenu od koje madraci koštaju dvadeset tisuća kuna. Weee!!!

Trčim svaki drugi, treći dan. Taj direktni „shooter“ kisika u mozak mi često riješi sve probleme. Pretrčim ljude koji su me naživcirali, situacije, ljubavne, neljubavne, zgodne frajere, nezgodne frajere, žene u pms-u i s lošim frizurama, gužvu u tramvaju, naporne bicikliste koji jure po trotoaru, susjedu s kojom se ne pozdravljam, pretrčim sebe, mene, tebe, njega, nju, srce si i glavu i utrobu, iznojim svaku misao, osjećaj, provjetrim dušu. Nema bolje droge od trčanja. Nema tog prozaca, xanaxa, helexa, normabela. A još kad stvar pomiješam s glazbom… čisti Mai thai u tenisicama.

Neki dan sam se vratila s puta od šest sati i umjesto da odem jesti i spavati, otrčala sam 8 km, iznojila kombi, autoput, benzinske pumpe i sve jumbo plakate. Nekada trčim vani, nekad na Orbitreku. Volim to lansiranje u orbitu zbog kontroliranih uvjeta, a i spašava mi koljena jer mi kao bivšoj plesačici svako toliko nešto škripi.

Znam zašto je Forrest trčao, zašto je Rocky trčao, zašto Lola, zašto Ptica Trkačica. Svako aerobno treskanje je sabiranje svijeta, proljetno čišćenje.

Ponekad si pred kraj trčanja pustim Michaela da mi pjeva u uho: „Annie, are you ok? So, Annie are you ok, are you ok, Annie?“ Sjajno sam, Michael, hvala na pitanju.

TRK- ta potpuno besmislena skupina konsonanata koja unatraške daje- krt- zapravo je čista oda vokala: aaa, ooo, uuu…i svih inih izraza zadovoljstva i divljenja… iii!

Kao što nakon pijane noći u Novom Vinodolskom 1996, nema boljeg osjećaja nego se u 10 ujutro baciti u more još našminkana i pustiti da ti more sapere pelin, kruškovac, pivu i bambus pa ti se kad izranjaš čini da je cijeli svemir upravo tamo gdje bi trebao biti i kako ti glava nikad nije bila čišća, a život nikad ljepši, tako se osjećaš i u trčanju i nakon trčanja- taj trenutak izranjanja, samo što u trčanju nema neugodnih posljedica mamurluka koje te ipak  sustignu oko 11h kad se probudiš na glavnoj plaži, ležeći na ručniku nekog Čeha koji se nije vratio od sinoć jer je otišao roniti na dah do Krka. I natrag.

Nakon trčanja i stretchinga, volim raditi stoj na glavi. Ili rukama. Ili nešto naopačke. Svašta su istočnjaci rekli o naopačkim položajima, pa su zapadnjaci od njih prepisali i duplo naplatili, za ove sa sjevera i juga ne znam. Znam da se oni uglavnom bacaju iz saune u snijeg ili lupaju maracase. Ali meni su ti naopački položaji kao kad protreseš onu čarobnu kuglu sa snijegom ili onim blještavim govnima i onda se svaki put sve nanovo posloži. Ili pobrčka. Svejedno, ali je novo i svježe. Tako mi se i mozgovne šljokice prepletu, raslože, očiste, pomaknu, udahnu.

Trčim na odabranu glazbu, dubim na glavi na bilo što s VH1. Može sve. Spremam se ovih dana trčati na „Eye of The Tiger“, iz čiste pizdarije, da bude filmski. Kao filmski poljubac, samo s jezikom.

Ponekad nakon trčanja volim zapaliti cigaretu, iako sam nepušačica, ali čisto, onako, zbog ravnoteže u svemiru.

Pa kao što i psa treba istrčavati jer inače uništi štok, papuču, tepih i daljinski, tako se i mi moramo istrčavati da ne zapišamo i ne izdrapamo svoje unutrašnje (o)sobne garniture.

I k’o što kaže ona neka ljigasta reklama: ako svojim biljkama dajete vodu, zašto svojoj djeci dajete zašećerena govna s CO2, tako i ako istrčavate svog psa i tu istu svoju CO2 djecu, zašto ne istrčite i sebe?

Možda nećete odmah riješiti zašto je odgovor na život, svemir i sve= 42, ali ćete se svakako riješiti tri Twiksa, purice s mlincima i butelje vina od sinoć, a ako krenete već danas dobit ćete i sjajan musklfiber koji vas podsjeća da ste živi i da imate tijelo.

Spremni?…priprema…pozor…ne naginji (si)se kroz prozor…sad!

napisala: Ana Majhenić