Nebo se otvorilo točno u trenutku kad sam stigao na mjesto okupljanja, sa kojeg je trebala krenuti prva trka nove sezone. Moral mi se znatno popravio, kad sam ugledao hrpicu trkača i trkačica koji veselo razgovaraju, glasno nadvikujući dobovanje krupnih kišnih kapi po razapetim kišobranima iznad njihovih glava.
– Nisam vjerovao da će nas se ovoliko sakupiti – rekao sam.
– Nitko nije – reče organizator utrke. – Ali eto, čini se da nas ima poprilično onih koji volimo trčanje.
– Entuzijasta – promrmljao sam.
– Točno! – potvrdi organizator. – Pravih entuzijasta. I još dolaze …
Pogledao sam u smjeru njegove ruke i ugledao još nekoliko automobila koji su se približavala mjestu okupljanja, ujedno i mjestu starta.
Neki među nama već su laganim trkom zagrijavali se, držeći kišobrane iznad glave i to mi je izmamilo osmjeh. Kiša je padala sve jače i jače i kao da nije namjeravala predahnuti. Baš kao i jučer dok je poslijepodne…
… polako odmicalo, a ja sam postajao sve više nemiran, razdražljiv. Nisam mogao dugo vremena zadržati se na jednom mjestu, pa sam još jednom ustao i prišao prozoru. Zagledao sam se u tmurno sivo nebo prepuno kišom bremenitih oblaka. Kiša je padala lagano, ujednačeno, uporno: prva prava jesenska kiša. Gledao sam u sivi, gotovo neprobojni zastor kišnih kapi i ljutio se na vrijeme koje postaje nevrijeme, iako sam znao da je to glupo i uzaludno. Još uvijek nemamo znanja ni moći da bi upravljali vremenom, ali možda je tako i bolje. Kakva je već ljudska priroda, vrlo brzo bi …
Mobitel, koji je do sad zaboravljen ležao na stolu, glasno zazveči i prekine mi misao. “Ona”, pisalo je na zaslonu i nasmiješio sam se njenom pozivu. Nije bila poput mnogih drugih žena, koje bi zivkale svakog časa i remetile moj ustaljeni ritam života. Znala je kad treba nazvati, a kad šutjeti.
– Gledaš u kišu? – upita me, kad sam se javio.
– Gledam.
– Neraspoložen si?
– Jesam.
– Hoćeš li da dođem?
– Neću.
– Oh! – Kratka stanka. – Ovo je bilo surovo.
– Izvini. Nisam namjeravao da tako zvuči.
– Sve je u redu – reče ona smijuljeći se, a ja sam u mislima vidio kako joj se skupljaju bore oko očiju i u kutu usana, koje sam volio gledati. – Nedostaje ti kretanje, znam.
– Znam da znaš.
– Misliš li, da će se sutra održati trka?
– Hoće!
– Usprkos kiši?
– Usprkos prokletoj kišurini – zarežao sam. – Imali smo dugu pauzu i siguran sam, da su i ostali željni trkačkog druženja, baš kao i ja.
– Sumnjam, da će vas se mnogo okupiti po ovakvom vremenu – reče ona potiho, nastojeći me smiriti: osjećao sam tu njenu želju.
– Ne brini zbog toga – odgovorio sam samouvjereno, iako ni izdaleka nisam bio uvjeren u vlastite riječi, jer kiša je udarala sve jače i jače, potkopavajući mi moral.
– Brinem zbog tebe – reče ona. – Ne bih željela da budeš razočaran, kad dođeš na mjesto sastanka i uvjeriš se da nitko drugi nije došao.
– Neću tako biti!
– Misliš da su i ostali entuzijasti, kao što si ti?
– Ne mislim, znam to.
Nasmijala se. Tiho i lepršavo i ja sam znao da je zabacila glavu i da joj se vrat napeo, dok joj iz grla izlazi smijeh radosti.
– Neću ti više smetati – reče kad se prestala smijati. – Opusti se, čitaj nešto. Ili pogledaj neki film.
Sutradan ujutro, dok sam se polako spremao za trku, s nadom sam gledao u oblake koji su lijeno prolazili iznad grada, ne istresajući svoj vlažni teret. Možda ipak neće padati. Možda ćemo imati sreće i otrčati prvo kolo bez da pokisnemo do kože.
A onda je istovremeno prasnuo grom i zazvonio mobitel, a sekundu kasnije kiša se lagano i potiho spustila na grad. Znao sam da na zaslonu mobitela piše “Ona”, očekivao sam njen poziv.
– Ideš? – upitala je bez uvoda, bez pozdrava.
– Idem.
– Lijep ti mokar trkački provod želim, entuzijaste – kroz smijeh reče i prekine vezu.
– Idemo na startnu crtu! – poviče organizator i prekine moje prisjećanje. – Kiša neće stati i nema se smisla tome nadati. Vrijeme je strašno, ali što se tu može. Prije starta, moram vam reći, da sam ponosan i sretan zbog broja okupljenih trkača i trkačica koji ste, usprkos ovome došli danas trčati – rukom je široko zamahnuo iznad glave, obuhvaćajući sivo-crno nebo koje je istresalo vlažan teret na nas.
– Koliko nas je? – poviče netko među nama.
– Sedamdeset i tri! – odgovori organizator i počne odbrojavati za start utrke: – Još deset sekundi!
I nikog od nas više nije bilo briga što kiša lije, sve je prestalo postojati, dok su mišići na nogama nervozno podrhtavali, željni brzine.
“Entuzijasti”, pomislio sam još jednom, gledajući u mokro i razdragano društvo oko sebe, kojemu sam i sam pripadao.
Copyright © 2016. by misko – zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
