Trčanje kao sport, smatra se visokim individualizmom gdje trkač ovisi sam o sebi pa je čak i dodatna pomoć , osim službenih okrepnih stanica, zabranjena. Dašak ekipnog sporta osjeti se, eventualno, na ekipnim prvenstvima države ili ekipnim poretkom klubova na utrkama, iako su ti rezultati marginalizirani. Uostalom, kad vas je netko pitao: Koji poredak je klupska ekipa zauzela na utrci? Obično pitanje glasi: Koliko si išao?
Individualizam u trčanju je čist i suprotnost momčadskim sportovima gdje se loš pojedinac uvijek može sakriti iza dobre ekipe. U trčanju to nije moguće. Staza, vi, vrijeme i rezultat.
Jaki individualizam u trčanju kao sportu vjerojatno potiče kulturološki iz Sjedinjenih Američkih Država gdje je to možda samo jedna od manifestacija kapitalizma u kojem je svatko kovač svoje sreće.
Da ju-es-of-ej nije jedini standard na svijetu pokazuju Japanci gdje je kulturološki društvo ispred pojedinca. Pa se to manifestira i u trčanju u vidu takozvanih štafetnih utrka zvanih EKIDEN.
Ekiden simbolizira podređenost pojedinca grupi i maksimalni doprinos da bi grupa tj. zajednica prosperirala. (hmmm…zvuči onako blesavo, iz perspektive ovih prostora, zar ne?)
EKIDEN je japanska riječi koja označava „postaju“ i „transport“, reflektirajući se na nekadašnji japanski sistem prijevoza. U toj štafetnoj utrci svaki trkač trči dionicu od jedne do druge „stanice“ gdje predaje štafetu slijedećem. Udaljenosti i broj trkača u štafeti variraju od utrke do utrke.
Tako npr. na državnom prvenstvo za osnovne škole 5 djevojčica trči štafetu na udaljenosti od 12km, a 6 dječaka 18km. Srednjoškolke trče polumaraton i to njih 6 (6km – 4.1km – 3km – 3km – 5km), dok 7 srednjoškolaca trči maraton (10 – 3 – 8.1075 – 8.0875 – 3 – 5 – 5).
Najpopularnija ekiden utrka je prvenstvo sveučilišta, Hakone Ekiden, koji je počeo 1920., a od 1987. potpuno medijski pokriven od strane nacionalne televizije u trajanju od 2 dana i uživo ima preko milijun gledatelja uživo uz stazu (začudo, ne radi se o tome da Modni Mačak predaje Louis Vitton torbicu Nevenu Ciganoviću, a usput Ava Karabatić daje izjavu o tome što misli o hrvatskim generalima).
Studentska Hakone Ekiden štafetna utrka je duga 219 kilometara i počinje u Tokiju pa ide do Hakone i natrag, a održava se oko Nove Godine. Svako sveučilište ima 10 studenata koji trče, a može nastupiti 20 sveučilišta, 10 najboljih u poretku od prošle godine i dodatno drugi preko raznih kvalifikacija.
Prvi dan se trči 108 km, a drugi 109.9 km. Svaki dan trči 5 studenata udaljenosti otprilike kao polumaraton. Štafeta koju si predaju je u obliku lente. Ukoliko trkač nekog tima nije došao 20 minuta od prvog trkača koji je došao do mjesta predaje štafete („stanice“), njegov trkač stavlja zamjensku lentu i kreće s trčanjem, a zaostatak prethodnog se zbraja u konačno vrijeme.
Kolika je kvaliteta trkača na tim utrkama govori i podatak iz 2010. gdje je od 380 trkača (190 regularnih i 190 zamjena ) 328 imalo rezultate ispod 14:40 na 5,000 metara; 150 ispod 14:20 i 33 ispod 14:00.
Nekoliko anegdota vezano je uz Hakone Ekiden, a jedna od njih je da je start prvih ekidena bio popodne da bi studenti mogli ujutro učiti. (definitivno anegdota iz naše perspektive)
Osim studentskog ima i raznih drugih ekidena npr. među tvrtkama , nacionalna prvenstva itd.
Grupa ispred pojedinca, zvuči nestvarno prosječnom građaninu ove države dok sjedi u autu i na trubi istovremeno u vrijeme održavanja Zagrebačkog maratona.
Napisao: Pavao Vlahek
