Sada čitate
Bol

Bol

Neprilike su se počele događati suviše brzo, mišići se još nisu ni ugrijali, a prva je bol užareno vrisnula iznad koljena, lijevog koljena, iznutra, tamo gdje se još nikad do ovog trenutka nije pojavila. To je bilo čudno. Ervin je unutrašnjim uhom oslušnuo stanje svog organizma i činilo mu se da nema mjesta panici. Nastavit će trčati, tek je prevalio oko petsto metara i kad bi već sad odustao, nakon prve neugodnosti, smijat će se kasnije samom sebi. A taj ga je smijeh najviše bolio. Podsmjeh netrkača (osmjehnuo se toj riječi) nije ga uzrujavao.

- Oglas -

Uspinjao se šumskom stazom lagano, gotovo bez napora, smanjivši brzinu, odlučivši biti uvijek i u svakom trenutku oprezan. Kamenčići su šumeći mrmljali melodiju ispod njegovih nogu. Zatim se odjednom našao na mekanom zelenom, još od jutarnje rose vlažnom sagu: stigao je do puteljka koji je vijugao uz rub šume i pružao se duž dugačke i uske livade. Zemlja je tu ispod nogu bila meka, trava se blistala na jutarnjem suncu i onaj neugodni bol, koji je Ervina prožeo prije nekoliko minuta, sad kao da se sasvim uspavao.

ervin

– Vrag će ga znati – reče Ervin glasno i osmjehujući se prema suncu. – U posljednje vrijeme više ništa ne razumijem, a da se to tiče mog trčanja.

Nekad se ljutio zbog te činjenice, sad više ne. Razmišljao je o njoj i isprobavao nove tehnike, čudne i za koje nikad prije nije čuo. Pronalazio bi ih na Internetu pa na usamljenim trčanjima ih isprobavao. Ona tehnika koja bi mu se svidjela, koja bi mu pružala zadovoljstvo, ne ključno i poboljšanje u trčanju, postajala bi dijelom njegovog treninga. One druge, Ervin bi elegantno zaboravljao.

– Vrlo je važno uživati u trčanju – objašnjavao je ljudima koji bi ga pitali ponešto o toj, za njih, čudnoj zanimaciji.

– Onog trenutka, kad mi trčanje prestane biti uživanje, prestati ću trčati.

– Kako netko može uživati u naprezanju, naporu, bolu? – čudio bi se sugovornik.

Ervin je znao, da ovaj to ne može shvatiti i odavno je prestao s objašnjenjima, već bi samo nemarno, već odlazeći od sugovornika, dobacio preko ramena:

– Pokušaj trčati, samo tako ćeš doznati.

Sad je ispred njega onaj oštar uspon, klizav i opasan, kad bi Ervinov nos gotovo dodirivao zemlju iz koje je izranjalo korijenje i golo kamenje, zahvaljujući kišnim bujicama koje su se slijevale niz brdo. Više je to bilo brzo hodanje, nego trčanje. Staza je bila strma i opasna i samo trenutak nepažnje …

Ervin se prisjeti jednog neugodnog trenutka od prije dvije godine, kad se uspavao mislima na ovoj istoj stazi i kad je zbog te uspavanosti postao nepažljiv i vrhom tenisice zapeo za korijen odsječenog grma, a da ga nije ni registrirao u vidnom polju. Izgubio je ravnotežu, grudi su mu sunule naprijed u nekontroliranom padu i posljednjim očajničkim pokretom ispružio je ruku i dlanom, umjesto glavom, svom snagom udario u grubu ispucalu koru stabla. Povratio je ravnotežu i nastavio trčati, a misao ga je proganjala: što bi bilo, da nisam dlanom udario u stablo, već glavom? U mislima se vidio kako leži onesviješten, razbijena čela, dok mu iz otvorene rane slijeva se krv i natapa zemlju. Opreznosti nikad dosta u šumi!

Naporna je uzbrdica savladana i stupivši na betonsku podlogu koja je vijugala uspinjući se do samog vrha brda, lagano zatezanje mišića, podsjetnik na bol u nozi, kao da se sasvim povuklo, nestalo. U početku, Ervin nije bio siguran: zavaravaju li ga čula?

Nisu ga zavaravala, snaga u kvadricepsima je bujala i Ervin ju je osjećao i želio je raspaliti svom brzinom koju može postići na betonskoj stazi i dotrčati u velikom stilu na vrh brda. Ali opreznost pobijedi … ovog puta.

– Neću vraga potezati za rep – reče samom sebi osmjehujući se sretan što boli više nema i što  punom snagom uživa u trčanju, u jutru, u suncu, svježem prohladnom zraku.

Visoka i mlada i lijepa, zapazio je njenu ljepotu kad se približila, djevojka mu je trčala laganim korakom u susret i divno mu se osmjehnula.

– Dobro jutro! – pozdravila ga je uz osmijeh, bijeli i pravilni su zubi zablistali, a pogled joj je bio divno plav i radostan, prepun života.

Djevojčine plave oči bace Ervina u daleku prošlost i dok su mu se misli o njegovoj životnoj ljubavi slijevale sjetnim slapom sjećanja, odjednom se nađe na samom vrhu brda, okrene i počne spuštati, pogledom milujući poznati mu krajolik. Upravo je tu odlučio još jednom istrčati stazu, jer sad nema razloga odustajanju, sve štima, mišići ujednačeno i zadovoljno predu zbog napora u kojemu uživaju. Ono je bila lažna uzbuna.

Ali uzbuna nije bila lažna. Pokazalo se to prilikom drugog uspinjanja uskom i izrovanom brdskom stazom. Lijeva noga, čitav dio iznad koljena sve do stražnjice, grčio mu se bolno i Ervin je počeo žaliti zbog svoje odluke o drugom trčanju uz brdo. Da se lagano spustio kući …

Bilo je besmisleno tako misliti, znao je to i prekorio je samog sebe zbog tih uzaludnih misli. Sad, što je, tu je. Mora izdržati i izdržati će. Pobijediti će bol u mišićima koji su se zatezali, grčili, podrhtavali i prisiljavali  Ervina na skraćivanje koraka.

Istrčavši iz šume na cestu, sad već gotovo vukući lijevu nogu, tako je osjećao, odluči spustiti se do bolnice i potražiti pomoć. Šibnuti će mu nešto protiv ovog prokletog grčenja mišića i spriječiti pucanje, za kojeg je Ervin postajao sve uvjereniji da slijedi. Pogledao je na sportski sat, zapamtio brojke koje su pokazivali istrčanu razdaljinu i proteklo vrijeme pa jurnuo niz brdo što je brže mogao, jer sad nije bilo više vremena za oklijevanje.

Lice mu se bolno grčilo, a znoj je natapao trenirku, dok je bol u bedru pulsirala i pulsirala i postajala sve jačom i jačom i vrištala mu u glavi. Osjećajući kako će se svakog trenutka srušiti, uporno je tome odolijevao i trčao dalje, ne zapažajući radoznale poglede prolaznika, jer sad je već bio u centru grada, još malo pa u bolnici, koji su se čudili Ervinovoj bolnoj grimasi na licu, a koje Ervin nije bio ni svjestan.

Preporuka za čitanje

Konačno se dovukao do zgrade “Hitne pomoći”, nekontroliranog koraka zateturao u hodnik zaustavljajući sat, snagom volje priseban do samog kraja pa se srušio na pod.

– Lijevi kvadriceps – rekao je upitnom pogledu liječnici ili sestri koja se nagnula nad njega i utonuo u mrak.

Kad se probudio, osvijestio, prvo što je učinio bilo je da podigne ruku i zagleda se u sat. Posljednja tri kilometra, od onog trenutka kad je bacio pogled na sat, pretrčao je za nešto manje od sedamnaest minuta. Nepovjerljivo je zatreptao, mora da ne vidi dobro, jer činilo mu se, da se tih bolnih trenutaka jedva vukao cestom i da je trčao-teturao barem jedan sat, ali vrijeme je na satu ostalo isto, sat nije lagao.

– Eh, do vraga sve! – tiho je promrmljao sebi u bradu, a osmijeh sreće preplavi mu lice i sve one bolne muke bile su potisnute, oslobađajući prostor za ponosno sjećanje.

– Što je rekao? – upita ženski glas.

Ervin je okretao glavu, ali nikog nije mogao vidjeti: mora da su se nalazili iza njegove glave.

– “Do vraga sve”, to je rekao – odgovori drugi ženski glas.

– Ma vidi ga! – reče prvi ženski glas. – Osmjehuje se!

– Svi su trkači malo ludi – reče uz smijeh njena sugovornica.

Ervin se osmjehivao, bol više nije osjećao, mora da su mu nešto moćno dali. Osjećajući se umornim i opuštenim i sretnim, polako je tonuo u okrepljujući san, dok mu je misao o onih gotovo sedamnaest minuta titrala na rubu uma, zatim kliznula u tamu, u trenutačni slatki zaborav.

Copyright © 2016. by misko – zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Pogledajte komentare (0)
Na vrh stranice