Sada čitate
Alinin uspon

Alinin uspon

Miško

Osjetio sam da nešto nije u redu u samom podnožju brda, ali nisam mogao dokučiti što je to. Nelagodnost me pritiskala. Usporio sam trk i podigao oborenu glavu u kojoj je šumjelo, pa odmjerio vrh brda udaljen otprilike tristo metara. Iznad vrha brda plavo nebo mi se učini crnim. Nešto u meni govorilo mi da stanem: naravno, nisam poslušao i jurnuo sam naprijed, pognuvši se prema zemlji. A onda je došla posvemašnja bol, crnilo i bol, bol u grudima me stezala, a crni mi se zastor spustio pred očima…

- Oglas -

baza

– Čujete li? Halo! Je li čujete?

 Glas je dopirao iz daljine, približavajući se i odjednom mi postao jasan, zvučan, a mutni se oblak ispred mojih očiju odjednom rastrgao i jasno ugledam lice liječnika: osmjehuje se prema meni ohrabrujuće. Profesionalni osmijeh, jasno mi je to čak i kad sam ovako slab, nemoćan.

– Čujem – rekoh tiho.

– Kolabirali ste na trčanju, znate li to? – reče liječnik, pa brzo doda: – Ne govorite: samo klimnite, ako razumijete!

Klimnuo sam, a on mi onda razvezao o mojoj ludosti, jer jedan pedesetogodišnjak se ne bi nikako smio izlagati tolikim fizičkim naporima! Kad već toliko volim trčati, zašto ne trčim samo po ravnom? To bi bilo primjerenije mojim godinama, nego li trčanje šumskim i strmim stazama. I još k tome uzbrdo! Što mi je? Želim li se ubiti? Moram se naučiti kontrolirati, obuzdavati. Idući put, ako se idući put dogodi, a on se nada da se neće dogoditi, dakle, idući put možda neću proći ovako dobro, relativno govoreći, naravno,  i to mi mora biti jasno.

Naglo prestane govoriti, kao da se iznenada nečeg prisjetio, nasmiješi mi se još jednom i otiđe prepustivši me mekim i stručnim rukama mlade sestre. Gledao sam za njim i nisam osjećao ništa. Ni bol, ni radost, ni žalost, ništa, baš ništa. Ni tugu, čak ni tugu. Pomislio sam, da isto tako mogu biti i mrtav: osjećaji su u meni i onako mrtvi, umrli su ovog jutra, kad sam se probudio i…

 

…rano mi jutarnje sunce udara u oči, trepćem, želim ostati još u krevetu pored Aline, ali me tračak sunca na mom licu nervira, škaklja svojom toplinom i konačno ustajem. Dok odlazim iz sobe prema kupaonici, okrećem se gledam u Alinu: leži potrbuške, gola, crna i dugačka joj se kosa prosula posvuda oko nje, raširila je ruke, raširila je i noge, duge i lijepe noge koje obožavam, glatke poput ogledala i koje satima mogu milovati, uvijek iznova i sve više uživajući u podatnosti kože.

Tuširam se bez pjevanja: ne želim je probuditi, neka se naspava. Vodili smo ljubav do kasno u noć, ili bolje reći do jutra, jer bilo je blizu četiri, kad sam konačno ugasio svjetlo, gledao je kao se namješta u položaj za spavanje, prevrće na tvrdi trbuh, a ja joj preko stražnjice i leđa prebacio plahtu. Odmah smo zaspali, oboje iscrpljeni.

Dok mi voda tuša miluje tijelo, prisjećam se njenog dodira i želja mi se ponovo budi, na što se nasmijem, zatvaram vodu i, onako mokar, odlazim u kuhinju. Voda vrije i kava je za čas gotova: njen se opojni miris raširio po stanu i dozvao Alinu.

Ulazi u kuhinju, pospana, zijeva, gola i ne pokušavajući se pokriti. Hoda na vrhovima prstiju, lebdeći. Šuteći joj pružam šalicu, ona je uzima i odlazi u kupaonicu noseći kavu sa sobom. Ritual koji se ponavlja već sedam mjeseci i koji sam jako zavolio.

Upoznali smo se prije sedam mjeseci i od tog smo dana gotovo nerazdvojni. Na vrhu mi je jezika predložiti joj brak, ali petnaestogodišnja razlika u godinama čini me opreznim. Alina ima samo trideset i pet i prekrasna je, brine o svom tijelu i usto je uspješna poslovna žena. Samostalna, čvrsta, odlučna! Priznajem, pomalo me i strah da me ne odbije! Ne bih to mogao podnijeti! Volim je. Nisam samo zaljubljen u nju: istinski je volim. Svakim danom sve više!

Dok osluškujem šumove iz kupaonice, skupljam snagu: moram joj reći što osjećam, moram joj predložiti…

Alina se vraća, u ruci joj prazna šalica koju odmah puni kavom.

– Moram ti…- kaže tiho.

– Htio bih… – počinjem i ja.

U isti smo čas progovorili i zbunjeno zastajemo, smiješimo se jedno prema drugom. Alina sjeda nasuprot mene: već se obukla. Tanka i plava, gotovo prozirna haljina lijepo joj pristaje: kosu je nemarno vezala iza glave i pustila da joj se prosipa po leđima.

– Izvini – rekoh. – Što si htjela reći?

– Nije mi lako, ali moram ti reći – kaže ona i gleda me pažljivo vrebajući moju reakciju. – Odlazim. Dobila sam poslovnu ponudu koju nikako ne želim propustiti. Ovo je bila posljednja noć provedena sa tobom. Nadam se da će ćeš je upamtiti.

– To svakako – odgovorim i nastojim da mi glas bude čvrst: ne smije zadrhtati. Nikako. Glup muški ponos protiv kojeg ništa ne mogu.

Preporuka za čitanje

Trčim prema brdu i znam da trčim prebrzo, sljepoočnice mi pulsiraju: mora da mi srce udara sto osamdeset u minuti, najmanje!

Istog trena kad je Alina otišla, ovog puta zauvijek (zauvijek! kako je to grozna konačna riječ) navukao sam staru ispranu trenirku i izjurio u jutro, ljetno, toplo, ali još uvijek ne vruće.  Trčim prema brdu, trčim po cesti, dok automobili prolaze pored mene i konačno im bježim, ulazeći u zaštitu šume. Vid mi se muti. Jesu li to suze? Odbijam to priznati tresem glavom u uzaludnom nastojanju vratiti bistrinu vida. Oči su mi pune suza, grlo me steže! Ja, pedesetogodišnjak, patim zbog ljubavi, patim poput nekog gimnazijalca.

Srce mi je u grlu i znam da moram stati, ili barem usporiti, dobrano usporiti inače…Što inače? Nije me briga! Protivno zdravom razumu, onom slabašnom tračku koji mi još preostao, nastavljam trčati brzo,  brže, dok se u bolne mišiće razlijeva mliječna kiselina. Titra mi pred očima i negdje na polovici brda, kao da mi je brdo pojurilo u susret … i sve nestaje…

 

Budim se iz okrepljujućeg sna. Pored kreveta ponovo isti liječnik i ponovo se osmjehuje!

– Ah, naspavali ste se! – kaže veselo. – Sa vama je sve u redu, nije vam ništa! Ipak ćemo vas zadržati dan ili dva, obaviti neke pretrage, tako, za svaku sigurnost. Ali najvažnije je da prestanete sa ludostima! Prestanite se ponašati poput dvadesetogodišnjaka! Nema više trčanja uz brdo! Samo lagano trčkaranje po ravnom, nikako ne više od pola sata! Jasno? Dogovorili smo se?

Klimam potvrdno glavom, ali znam: istog trena kad izađem iz bolnice, ponovo ću krenuti uz ono brdo, jurnuti uz njegov pakleni uspon i misliti na crnu i prosutu dugu kosu Aline, koja joj pokriva leđa u raskošnom slapu, dok Alina spava potrbuške, raširenih ruku i nogu.

 

Copyright © 2015. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora

 

Pogledajte komentare (0)
Na vrh stranice