U subotu šestog svibnja bosonogi trkači širom svijeta proslavili su svoj dan. IBRD – International barefoot running day, obilježava se već drugu godinu zaredom pod kapom najveće zajednice bosonogih, Barefoot runners society-a. Najbrojnija ovogodišnja bosonoga manifestacija bila je u Sloveniji, točnije u Kranju, koji je okupio malo preko 120 bosonogih trkača. Među Slovencima se našlo i dvoje Hrvata – Ivan Posinjak Ivša i Amir Kulenović – prvi hrvatski bosonogi maratonac.

 

Trka za odrasle i djecu, bez startnine, bez brojeva, uz tombolu i iće i piće – sve besprijekorno organizirano i besplatno!

Sama proslava prošla je u izrazito veselom druženju bosonogih koji su izmjenjivali vlastita iskustva u ovom, još uvijek opskurnom, načinu trčanja i rekreacije. Prije utrke, točnije zajedničkog bosonogog trčanja (nije se mjerilo vrijeme niti su dijeljeni startni brojevi), kratki tečaj onima manje iskusnima održao je Marko Roblek, inicijator IBRD-a u Sloveniji i alfa i omega slovenskog bosonogog trčanja.

Nakon toga uslijedila je dječja bosonoga utrka u kojoj nije manjkalo uzbuđenja (djeca vole natjecanja i uzbuđenja) te finalni dio priredbe na kojemu je svatko birao koju će duljinu pretrčati.

Iza formalnog dijela uslijedio je onaj neformalni, tj. razmjena iskustava bosonogih uz iće i piće, a organizator se pobrinuo i za vrijednu tombolu na kojoj su se dijelili proizvodi iz njegove trgovine minimalističkom opremom za trkače. Moramo naglasiti da je čitava priredba za sudionike bila potpuno besplatna, a organizacije se ne bi postidile mnoge domaće trkačke priredbe koje trkače znaju koštati i po stotinjak i više kuna.

U nastavku donosimo dojmove Ivše (manje iskusnog) te Amira (malo iskusnijeg), hrvatskih bosonogih trkača.

Skupna bosonoga IBRD 2012 Kranj - slijeva nadesno Amir Kulenović, Marko Roblek, veseli Slovenac koji nabija rogove, veseli 70-godišnjak bosonogi trkač, Ivan Posinjak Ivša

Skupna bosonoga IBRD 2012 Kranj – slijeva nadesno Amir Kulenović, Marko Roblek, veseli Slovenac koji nabija rogove, veseli 70-godišnjak bosonogi trkač, Ivan Posinjak Ivša

 

Samotnjački počeci i prvo društvo

Amir:

U Kranj sam krenuo pun entuzijazma jer iza sebe imam gotovo 1.000 pretrčanih bosonogih kilometara, bez ijedne riječi savjeta od živih ljudi. Informacije sam do sada dobivao preko interneta, no falilo mi je podrške ljudi sličnih meni, kojih, nažalost, u Hrvatskoj nema. Tako da sam čitavu prošlu godinu proveo ne obazirući se na uglavnom posprdne komentare domaćih kolega-trkača. Moju bosonogu samoću donekle je ublažio Ivša, kojega je bosonogi virus zarazio ovog proljeća, no moje veće iskustvo u ovom vidu trčanja pretvorilo me u Ivšina instruktora (lijepo je nakon samo godinu dana trčanja davati savjete nekome puno iskusnijem), a meni je trebao netko tko bi mi prenio svoja znanja.

Ivša:

Negdje u zimu 2011. sjećam se prizora kojeg neću zaboraviti dok sam živ – trčimo skupni trening po nasipu, hladno je već, kapa i rukavice potrebni, kad ispred ugledam “lika” koji nosi u rukama tenisice. Spušteni pogled dolje potvrđuje da trči bos. Mislim si “Koji freak, al, ajd, dobro, svakoga veseli nešto drugačije”. Kako mi je um pogodno i otvoreno tlo za svakojake besmislice, pod oči i u uši mi je došla knjiga “Born to Run” Christopera McDougalla o tamo nekim čudnim Tarahumara/Raramuri Indijancima koji cijeli život trče bosi po tamo nekim meksičkim kanjonima, pogonjeni fermentiranim pivom od kukuruza (otud im valjda i dolaze takve ideje). Pročitao i preslušao knjigu, pogodila me u srž onog što bih želio biti, jer nije samo priča o bosonogim trkačima nego puno, puno više. Prvi prigodni proljetni dan iskoristio sam za bosonogo trčanje po predjelu Ponikve na zapadnom dijelu Medvednice i planiranih par kilometara pretvorilo se u puno, puno više, a kako je to izgledalo da se vidjeti u galeriji i na par video zapisa. Odmah nakon toga krenulo je druženje sa Amirom i ideje su se same počele rađati i sazrijevati, uključujući i prvo veće druženje sa Slovencima.

Prva zajednička bosonoga trka – dojmovi sa starta

Amir:

Na svoje sam došao u Kranju. Hrpa bosonogih uz svega nekolicinu u minimalističkim tenisicama, najčešće Vivobarefoot i Vibram Five Fingers. Svi veseli i željni komunikacije, a kada im kažeš da si došao čak iz Zagreba, lice im se još više ozari. Iako Slovenci imaju puno jaču (i to ne samo bosonogu) trkačku scenu, češće ih se viđa kod nas na utrkama nego što mi posjećujemo njihove priredbe. Kupujem svoje nove tenisice (pete po redu iako 90 posto vremena trčim bos), Flašku i polako se spremam za trku. Iako ne volim pamuk, na sebe ipak navlačim IBRD majicu koju smo dobili od organizatora – ipak je danas moj dan koji valja obilježiti! Probijam se u prve redove odmah nakon starta ne bi li vidio koliko su brzi Slovenci. Naime, iako nije službena, ovo mi je prva utrka sa drugim bosonogim trkačima pa želim vidjeti koliko sam brz (bolje rečeno spor).

Ivša:

Neke trke se pamte dok smo živi. Okupljanje pred start ove je obećavalo nešto posebno – veseli organizatori, prebogata trpeza gdje se moglo primeziti i prije i poslije, kartonske kutije gdje se moglo donirati obuću za one koji bi inače hodali bosi (ali ne svojom voljom), trgovina sa minimalističkom i ostalom trkačkom obućom i opremom gdje se moglo iskoristiti svakakve popuste. Najviše me se dojmilo da je raspon godina bio od cca 4,5 do preko 70, bilo je i cijelih porodica (jedna je imala 12-tak što užih što širih članova obitelji) i što su svi imali osmijehe na licu te njih preko 90% – potpuno bose noge. Vani kišica u kombinaciji sa naizmjence sparnim i prohladnim vremenom – znači, stopala i noge bose, a gore majica dugih rukava i preko toga majica sponzora, koju su, iz solidarnosti, praktički svi obukli. Organizator Marko Roblek se pobrinuo da pokaže i osnove trčanja bosih nogu jer je tu cijela tehnika drugačija od klasičnog trčanja, a napravili su i mali krug od 100njak metara gdje se moglo isprobati i korigirati naučeno. Hrpa novinara i TV i radio ekipa, a organizatorima je nekako uspijevalo da sve to odrađuju uz prijave i ostale pripreme i da sve ide u minutu točno, dok sam se za to vrijeme borio da to što više dokumentiram. Start i prvi krug od 2,3 km obilježilo je trčanje uzduž kolone, snimanje i fotografiranje malo naprijed, malo iza, u stalnim promjenama tempa. Ugodno iznenađenje je da se uz slovenski i hrvatski čuo i engleski sa teškim američkim naglaskom.

Kad stopala lokvice pretvaraju u paru

Amir:

Moje želje za utrkivanjem zatomljuje Marko na čelu kolone kojemu nije do trkanja već svako malo nešto objašnjava znatiželjnima. Prolazi prvi 2,5 kilometarski krug, Marko odlazi koordinirati brojne foto i TV ekipe, a ja se po običaju prvi spuštam niz nizbrdicu jer bos ne volim kočiti. Iako sam to učinio i u prvom krugu, moje ubrzanje u drugome su neki bosonogi Slovenci shvatili kao poziv na utrkivanje tako da slijedeći uspon moram dobrano potegnuti kako bi ih stigao. Kilometri koji su slijedili bili su sve brži – 5:00, pa 4:30, da bih nakon slijedećeg kilometra kojega sam pretrčao za 4:21, uspio procijediti petorici sa čela kolone rečenicu „Stvarno ste brzi“, nakon koje su me ovi ostavili u izmaglici kišnog jutra.

Ivša:

Trčati se moglo proizvoljno – od jednog do 3 kruga, bosi, sa minimalističkom obućom ili u tenisicama. Imali smo i pratnju na biciklu sa minimalističkom obućom, koja je sve to dokumentirala. Negdje u tom drugom krugu prestajem biti paparazzi i postepeno ubrzavam da stignem ekipu sa čela kolone koja se pomalo osipa. Ljepota bosonogog trčanja mi je u tome da zbog drugačije tehnike ne osjetim toliko brzinu. U trećem krugu konačno ugledam čelo kolone i Amira. Hvata me ono trkačko ludilo vatrenih finiša i sve više ubrzavam, ne uspijevam ih uhvatiti, ali imam zadovoljstvo davanja sebe i veselog ulaska u finiš na nizbrdici. Ponesen svime time nisam nit osjetio da sam pokupio par žuljeva na obje noge, jer još nemam toliko odebljale tabane kao Amir, a nestrpljiv kakav jesam uzimam si i pomalo prevelik zalogaj. Veseli me da žuljevi migriraju prema vanjskom dijelu stopala, što znači da i moja tehnika napreduje. Žuljeve sam mogao izbjeći da sam trčao u minimalističkoj obući ili sporije te bez promjene tempa, ali nekako mi obuća umanjuje taj doživljaj slobode stopala, a i ponos nije dopuštao sporije.

Druženje nakon trke

Amir:

Trku završavam među prvih deset i odmah lovim najbrže kako bi ih pitao od čega su toliko brzi. Upoznajem Erika i još nekolicinu kojima se ne mogu sjetiti imena i doznajem da smo po bosonogom stažu tu negdje. Oni su brži jer imaju više trkačkog iskustva, ali tabani im ne izgledaju toliko lijepo kao moji, vjerojatno zbog toga jer žrtvuju dobru formu (koja je jedna od osnovnih postulata bosonogog trčanja) za malo veću brzinu. Svega su trojica Slovenaca završila maraton bosih nogu, a Markov rezultat je dvadesetak minuta sporiji od mojih 4:11 u Ferrari. I nisam toliko loš, zar ne? Završno slikanje obavljamo uz simpatičnog dedicu koji je sa svojih 70-ak godina prihvatio ovu opskurnu aktivnost i završio Ljubljanski maraton u Vibramicama. Toliko o predrasudama da stari ljudi nisu skloni novotarijama.

Ivša:

Nakon trke punjenje baterija Radlerom i razgovori sa drugim bosonogim trkačima – od planinarke koja voli hodati bosa po brdima do trkača mojih godina, triatlonaca, živahnih 70-godišnjaka. Slikaju mi bosa stopala, čude se mojoj zaprskanoj majici po leđima (posljedica hvatanja kolone u krugovima kroz par živahnih sprinteva i brzog finiša), a najviše od svega zadivljuje druželjubivost i prijemčivost. Otvoreno se priča o dobrim i lošim stranama bosonogog trčanja, dijele iskustva, savjeti i prihvaća sve načine trčanja jednako. Skupljam znanje kako su uspjeli u par godina napraviti zajednicu bosonogih trkača jer tako nešto želimo Amir i ja napraviti u Hrvatskoj, gdje je ipak nešto drugačija trkačka klima i bitno manja trkačka populacija. I barijere u glavama su veće, ali ne i nepremostive!

Napunjenih baterija kuju se novi planovi – Nočna 10tka, Ljubljanski maraton, IBRD u Zagrebu

Amir:

Puni pozitivnih dojmova sjedamo u auto za Zagreb i našim novim prijateljima obećajemo da se vidimo na Bledu u srpnju na njihovoj Noćnoj 10-ki, jedinoj slovenskoj utrci koja ima kategoriju bosonogih trkača. Prošle godine ih je bilo osam, a prvi je 10 kilometara prešao za meni nedostižnih 35 minuta! Ne govorim im o svojim planovima, no najvjerojatnije se vidimo i na Ljubljanskom maratonu, mojem drugom maratonu u životu. Ne pričam im niti to da sada osjećam veliku obvezu da slijedeći IBRD održimo i u Hrvatskoj, sa barem desetak učesnika iz naše zemlje.

Ivša:

Nismo sami. To je ono što mi odjekuje u glavi nakon svega. Tjedan nakon toga doslovno sanjam zbivanja iz Kranja, imam dodatnu motivaciju da nastavim trčati bos ili u minimalističkoj obući, primjenjujem savjete i iskustva koja sam čuo. I maštam, snivam, priželjkujem da za godinu u Zagrebu za idući IBRD dan nismo jedini “luđaci-čudaci” kojima stupala ljube tlo po kojem hodaju, bez kalupa tenisica i bez hrpe predrasuda i barijera koje postoje u našim glavama. Uostalom, pravila jesu tu da se krše i prepreke da se ruše, zar ne?

Dodatne informacije, foto i video

Kako je sve to doživio organizator

Medijsku popraćenost i šarene foto i video galerije (pri dnu)

Još foto i video galerija

Autori: Amir Kulenović i Ivan Posinjak Ivša