Sada čitate
Optimist

Optimist

Po prirodi sam više pesimističan nego optimističan, pa se često pitam, što bi se  dogodilo s mojim trčanjem da nikad nisam upoznao Doktora i da kroz druženje sa njim, nisam primio veliku dozu optimizma.

- Oglas -

– Znam da ti je teško i da te ovo sitno trčanje ne zadovoljava – rekao mi je nekoliko puta dok bi sporim koracima trčali otprilike stotinu metara, da bi se zatim još sporije, što me izluđivalo, vraćali na početnu poziciju. – Ali upamti, bolje je i ovakvo kretanje, nego nikakvo kretanje. S vremenom će se i poboljšati.

Odmahivao bi glavom na te Doktorove umirujuće riječi. Visok i uspravan, tamnih očiju, uvijek bi me blagonaklono gledao, smirujući moj ludi temperament. Nešto se ružnog događalo sa mnom, a ja nisam mogao dokučiti što: sve sam sporije i sve teže trčao ostajući bez daha i to me izluđivalo. Nikad ne bih ni pomislio, da ću trčkarati u parku stotinu metara, pa zadihan hodati isto toliko metara i to nazivati treningom. Ja, koji sam nedavno s lakoćom trčao brdima gomilajući kilometre baš kao da su milimetri. Nekoliko sam puta odustao, digao ruke od svega toga mučenja, u što se trčanje, bolje reći pokušaj trčanja pretvorio, pa bih izbjegavao park i Doktora, ali ubrzo bi mi počeo nedostajati Doktorov osmjeh i optimističan pogled na svijet prožet dozom misticizma.

– Vratio si se – rekao bi mi Doktor kad bi se ponovo sreli u parku, ujutro, oko devet sati. – Nisam ni mislio da nećeš. Kako je?

– Nikako! – odgovarao bi snuždeno. – Čim malo potrčim, ostajem bez daha. Ne shvaćam koji se vrag događa sa mnom.

– Isto je i sa mnom – odvratio je Doktor. – Ali ja sam pušač. Nemoj ni pomišljati na odustajanje. Dok se krećemo, dobro je.

– Cigarete su prokletstvo – primijetio sam, znajući to vrlo dobro, jer sve donedavno i sam bio pušač.

– Znam! – klimnuo je glavom Doktor. – Mislim da svi to znamo. Ali nikako ne mogu prestati. Pokušao sam. Nekoliko puta. Jednostavno ne ide. Zato je meni ovakvo kretanje dovoljno. Znam da ti želiš trčati duže i brže, ali što se osnovnog zdravlja tiče, ovo je sasvim dovoljno.

Nekoliko sam puta odustao digao ruke od svega toga mučenja, izbjegavao park i Doktora, ali ubrzo bi mi počeo nedostajati njegov osmjeh i optimističan pogled na svijet prožet dozom misticizma.

Trčkarali smo tako zimskih jutara, razgovarajući čitavo vrijeme. Punio sam baterije optimizmom, jer Doktor je u svemu vidio mogućnost, dok sam ja bio sklon vidjeti prepreku.

– Još samo dvije godine – rekao mi je jednog jutra prilikom istezanja pored ribnjaka – pa idem u mirovinu. Tada ćemo ti i ja uživati. Sjesti ćemo u auto i odvesti se do Učke, pa čitav dan trčkarati šumskim stazama, uživajući u svakom trenutku.

– Dvije godine – promrmljao sam ispod glasa.

– Brzo to prođe – reče Doktor. – I prebrzo.

Ulovio sam mu zamišljeni pogled: tamnim se očima zagledao negdje u daljinu, u budućnost koju je samo on vidio.

Prečesto se u meni događale promjene raspoloženja koje nisam shvaćao, pa je tako bilo dana kad mi se nije odlazilo u obližnji park, nije mi se “treniralo”. Sve me je to mučilo, pritiskalo mi um, obavijajući me nevidljivim ali teškim plaštem neraspoloženja. Istina je bila jednostavna, ali je dugo vremena nisam mogao shvatiti: bio sam bolestan. Teška i opasna anemija nekako se prikrala u moju nutrinu i grickala me polako, jako polako, pa nisam mogao primijetiti promjenu koja se svakodnevno događala u meni. Glavobolje su postale uobičajene i dan bez glavobolje  postajao bi praznik. Tada bi se osjećao orno, gotovo optimistički poput Doktora, a Doktor bi, primjećujući svaku promjenu na meni, radosno rekao:

– Eto, nije život samo mučenje, je li?

I započeli bi jednu od naših dragih filozofskih rasprava o smislu života i smrti, jer ako život ima smisao, što je Doktor tvrdio, onda ima i smrt. Ja sam, naravno, tvrdio suprotno, više rasprave radi, nego li radi svog uvjerenja: sve je kaos i besmisleno, i život i smrt, sve je to jedno te isto, samo se mi, ljudska vrsta, volimo nabacivati mudrolijama.

Takva su jutra bila radosna jutra, ispunjena jutra i bilo bi nam žao rastati se, pa bi obično dogovorili sastanak na Korzu za dva sta, pojurili svatko svom domu, istuširali se i sjurili na Korzo, pa uz laganu šetnju Korzom nastavili razgovor, osjećajući se prijatno i zadovoljno uzajamnim druženjem.

Izgurali smo zimu i pola proljeća zajedno “trenirajući” u parku, kad je slučajno, prilikom posjete zubaru, otkriveno što se događa sa mnom. Strpali su me u bolnicu i odmah mi dali transfuziju i tu me posjetio Doktor, iako je inače radio u drugoj bolnici.

– Nije to ništa strašnog – rekao mi je stojeći pored mog kreveta onako visok i uspravan poput vojnika. – Oporaviti ćeš se. Trčanje po stazama Učke nas čeka. Sad znaš protiv čega se moraš boriti, a kad je neprijatelj poznat …

– … možeš ga i pobijediti – završio sam rečenicu umjesto Doktora od koga sam je mnogo puta i čuo.

Bio je u pravu, naravno. Osjećao sam se bolje, ali o trčanju još uvijek nije bilo ni govora. Izašavši iz bolnice nastavili smo se viđati u parku , uspostavljajući ponovo našu rutinu i voditi beskrajne razgovore.

– Taman ćeš ojačati, vratiti snagu, dok ja ne odem u mirovinu – govorio bi mi često, motivirajući me u ustrajnosti, primjećujući znake umora na meni. – Snaga se ne vraća brzo. Brzina još manje. Samo polako i strpljivo.

Nisam bio strpljiv, pa one nedjelje, kad sam uzalud čekao Doktora u parku, nestrpljivo sam potrčao bez njega, pa se uputio kući, pitajući se, što li ga je spriječilo doći i pomalo se ljuteći. Osjećao sam potrebu za injekciju optimizma koju bi mi Doktor ulio dok bi lagano trčali parkom. Nije bilo zadovoljstava u treningu koji još uvijek nije bio pravi trening.

Dva dana kasnije doznao sam od zajedničkog poznanika, da je Doktor mrtav. Našli su ga u hodniku zgrade u kojoj je stanovao, u nedjelju, obučenog u plavu ispranu trenirku i izgažene crne tenisice. Shvatio sam, dok me crni i teški oblak tuge pritiskao, da je Doktor pao i umirao u hodniku zgrade, dok sam se ljutio zbog njegovog nedolaska na sastanak. A njegove riječi izgovorene prilikom jednog za mene suviše teškog “treninga”, koje je Doktor tješeći me izgovorio, odjekivale su tužno u meni:

– Trčati se mora: živjeti ne mora!

Copyright © 2019. by misko – zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Pogledajte komentare (0)

Odgovori

Na vrh stranice