S Miškovim pričama prvi put sam se susrela tek kad sam počela kucati najave na ovom portalu. Stigao mi je mail našeg glavnog urednika, subject: MIŠKO OBJAVI, i moram priznati – zakolutala sam očima kad sam vidjela koliko teksta ima. „O, ne… opet lektura…“ O, kako li sam samo bila u krivu! Nakon te prve priče koja mi je došla na objavu (i koja, btw, nije imala niti jednu gramatičku ni pravopisnu grešku, kao ni ostale!!!) i koju sam pročitala s guštom i u jednom dahu, počela sam se veseliti mailovima naslova „MIŠKO OBJAVI“. Nisam znala tko je Miško. A svaka njegova priča imala je bar mali komadić mene. Nakon što je u moj inbox stigla priča naslova „Kontinuitet“ koju sam jedva pročitala do kraja jer sam se borila sa suzama, nazvala sam urednika i zahtjevala da mi otkrije Miškov identitet! Imala sam mu potrebu zahvaliti na prekrasnom tekstu (i na činjenici da su mu tekstovi san svakog lektora: gramatički i pravopsino besprijekorni).
U današnjoj kavici družimo se s Vladom Gašperovim. Miškom. Ili Vilkom.
Ivi: Tko je Miško?
Vlado: Pa, kao vrlo mlad, točnije prije 16. rođendana otišao sam ploviti, tako da sam na moru upoznao mnogo ljudi raznih profila. Svi su na mene na neki način ostavili upečatljiv utisak, neki malo bolji, neki malo lošiji, ali svih se sjećam. Bilo je dosta lijepih trenutaka, bilo je naravno i ružnih, i teških. Poslije toga sam radio i na kopnu. Sve u svemu, imao sam jedan uzbudljiv život. Po zanimanju – imam završenu trgovački školu, a po prirodi sam slobodan duh. Zato sam i išao ploviti – to mi je bio jedini način da vidim svijeta, da osjetim slobodu, da uživam… recimo ’64. sam prvi put bio na brodu i baš sam imao sreće da sam išao za sjevernu Europu: Antverpen, Hamburg, London, to su onda bili gradovi u kojima je cvjetala hippie kultura, tako da sam imao ludu sreću da to vidim i doživim, to se više nikad neće ponoviti. To mi je vječna inspiracija za pisanje. Ne samo za pisanje o trčanju, pišem ja dosta toga.
Ivi: A kako je u vaš život ušlo trčanje?
Vlado: Što se trčanja tiće, kao što sam dao naslutiti – život mi baš nije uvijek bio kako treba. Znao sam zastraniti, malo više popiti, jako mnogo pušiti, dok jednog dana iz čista mira nisam navukao tenisice i krenuo trčati uz brdo. Tako je počelo. Narednih 5 godina sam tako pomalo trčao, pušio i pijuckao. I onda sam jedan dan odlučio da prestajem s pušenjem i pijuckanjem, i sad već 23 godine ništa alkohola, ništa cigareta, samo zdravi život i trčanje.
Ivi: A tko je Vilko? Jel’ on vaš alter ego? Ili svatko od nas može biti on, s obzirom da uvijek nađemo neke dodirne točke s njim?
Vado: To sam u stvari ja. Iako da, to može biti svatko. Ali to su moji istiniti doživljaji, moja razmišljanja. Jednog dana mi je jednostavno sinulo, ne znam ni kako ni zašto, ali znam da je bilo na trčanju. Sjećam se da je padala lagana kiša, jurio sam kroz šumu i najedanput mi je palo na pamet ime Vilko, kao vilenjak, ja sam se tada osjećao kao vilenjak u toj šumi, lagano, lepršavo kao i većina trkača kada dođe u taj stadij. I kad sam došao kući, otuširao sam se, sjeo za komp i napisao svoju prvu priču o trčanju.
Ivi: Koja je bila vaša prva utrka?
Vlado: Trka „Uljanik“, nisam imao nikakvog iskustva, nisam se čak ni prijavio, prijavio me prijatelj koji je već bio iskusan trkač. Jurnuo sam ko bik i baš mi je bilo dobro. Bila je to utrka na 8 km, još uvijek čuvam startni broj, bio sam broj 81 a trčao sam 36:25. A već sam onda imao 47 godina.
Ivi: Uvijek se samostalno trenirali?
Vlado: Sve samostalno. 5 godina sam trčao a da nisam pročitao ni jednu knjigu o trčanju. Sve sam naučio kroz bolove (smijeh)… sve!
Ivi: Ponekad ljudi tako najbolje uče. Kakvi su bili ti vaši počeci?
Vlado: Počeo sam u nezgodno vrijeme, pred rat. A ’94 – ’98. su bile moje zlatne godine trčanja. U tom sam periodu svaki tjedan trčao jedan polumaraton, onako, iz zezanja. A između toga ispod 12 km nikada nisam išao. 2003. sam se malo razbolio, imao sam problema sa krvnom slikom pa me to bacilo unazad, a novu renesansu doživljavam od prije 3 i pol godine. Moj povratak na duge pruge.
Ivi: Imate i maraton u nogama?
Vlado: Da i ne. Istrčao ga jesam ali nikad nisam bio na službenoj utrci. Sada više ni ne mogu jer mi desno stopalo nije baš najzdravije. Zato sam odlučio trčati polumaratone dokle god mogu, prijavio sam se sad na polumaraton u Poreču, 26. ožujka, na moj 68 rođendan.
Ivi: Opaaaa… Koji vam je najdraži polumaraton na kojem ste sudjelovali?
Vlado: Pa, najdraži mi je svakako bio ovaj „Riječki polumaraton“, on je dosta zahtjevan, ima dosta uzbrdica. Tamo je bilo puno mojih prijatelja koji su me došli bodriti, pozdraviti prije trke, mnogi su me čekali u cilju. Bilo mi je drago zbog njih jer me znaju godinama kako trčim. Doživljavam lijepe trenutke na toj Petrolejskoj cesti, nepoznati vozači mi sviraju, viču: „Bravo, majstore!“ i tako… meni to sve pomaže, uvijek me to drži i diže, kad klonem duhom – oni me dignu!
Ivi: Sad kad vas slušam, imam dojam kao da imate dvije realnosti… jesam li u pravu?
Vlado: Ja bih to rekao malo drugačije. Rekao bih da u meni počivaju dva Miška. Ili Vilka, kako hoćete. Jedan je destruktivni, a drugi konstruktivni. Kad trčim, ja sam ovaj konstruktivni. Trčanje mi je promijenilo život nabolje. Prvi puta sam na noge stavio tenisice sa 39 godina.
Ivi: Dakle, nikad nije kasno…
Vlado: Ne, ne… doslovno, nikad nije kasno.
Ivi: Vi imate i svoju trkačku pratiteljicu, Foxy… gospodična redovno trči s vama?
Vlado: Da. Jedino je ne vodim kad trčim cestom. Ne biste vjerovali, ovako mali psić (patuljasti pinč op. a) uredno istrči i do 17 km. Ima 4 godine.
Ivi: Kada danas bacite pogled u nazad, postoji li nešto što biste promijenili? Ili je sve što vam se desilo bilo nužno da biste danas bili naš Vlado, Miško i Vilko…
Vlado: Pa, ne znam dal bih išta mjenjao. Vjerojatno se ne bih onoliko trovao cigaretama i pićem. A sve ostalo bih ponovio, bez žaljenja. Ja na greške ne gledam kao greške. To je samo skupljanje iskustva, ništa drugo. A na nama je hoćemo li ta iskustva obraditi dobro i naučiti nešto iz njih ili ne. Ja sam sada zadovoljan. Ne bih ništa mjenjao. Želim si samo da mogu trčati još koju godinu, ništa drugo.
Ako ste propustili koju Miškovu priču – naći ćete je ovdje.
razgovarala: Ivi First