Malo je onih koji se bave rekreativnim trčanjem, a da nisu čuli za Zagreb Runners. Oni su skupina zaljubljenika u trčanje koji kažu kako: „trče sa srcem“. Poznajemo ih i kao one koji najglasnije navijaju na svim utrkama i trče bez konkretnog plana, granica, razloga ili pravila. Okupljaju se tri puta tjedno i zajedno trče poznatim i nepoznatim zagrebačkim rutama, a priključiti im se može tko god ima volju i želi trčanju pristupiti na jedan opušten način.
Zagreb Runners udružili su se s kolegama iz Beograda i osmislili zanimljiv trkački projekt. Dokumentarni film „442“ više je od običnog dokumentarca o trčanju. Ono je želja za brisanjem granica i spajanjem dvaju, samo naizgled, udaljenih svjetova. Porazgovarali smo s Domagojem Puzakom, iz Zagreb Runnersa o tome kako je došlo do ovog projekta:
1) Koji je povod za snimanjem trkačkog dokumentarca?
Kao i za većina stvari koje radimo zajedno, nemamo neki razlog, a nadam se da nam ne trebaju ni opravdanja. Volimo provoditi vrijeme skupa, a priča o dokumentarcu krenula je nastavno na jako velik interes lokalnih i regionalnih medija o ovome što radimo. Sami dokumentarac obuhvatio je jednu ludu ideju na koju smo došli, ali mu je cilj bio da ipak ispriča i tu generalnu priču o nama – trkačima iz Zagreba i Beograda kojima trčanje nije fokus, nego “isprika” da otputujemo negdje, vidimo neki grad, tulumarimo, a ako baš i moramo, otrčimo neki maraton ili polumaraton. Svi koji nas znaju, svjesni su da je ova priča bazirana oko trčanja, ali i da ide puno šire od toga. A oni koji nas još ne znaju, u dokumentarcu također mogu vidjeti od čega se sve sastoji pokušaj da učiniš nešto dobro. Od skučenog prijevoza, preko trčanja po snijegu i ledu, preko neispavanosti, hrpe sendviča i pive, pa sve do grčeva, suza i smijeha.
2) O čemu se tu zapravo radi i u kojemu ste vremenskom periodu snimali?
Nekako pokušavamo uvijek biti konstruktivni i pozitivni, pa smo odlučili jednim ovakvim projektom spojiti ljude. Spojili smo naša dva grada, jednog ledenog vikenda u studenom. Krenuli smo iz Beograda u petak navečer, proživjeli sve i svašta, te u nedjelju popodne utrčali na Europski trg u Zagrebu gdje nas je dočekala naša ekipa.
Cijelim putem vladala je naša interna zezancija nad masovnim upozorenjima “Ali nema 442km od Beograda do Zagreba!” Eto, mi smo dokazali da po lokalnim cestama zbilja ima. Ali, je li to zaista uopće bitno?! Mi smo u toj simboličkoj brojci pronašli neki smisao i oko nje smo stekli jako puno prijatelja i zaradili jako puno prekrasnih uspomena. Teško je biti kratak kada toliko intenzivnih i emotivnih 50-ak sati proživiš s ljudima kojima u očima vidiš da im je jednako teško kao i tebi, ali ujedno vidiš i da jednako vjeruju u ono što radite. Stvarno je bilo svega. Sada, s vremenskim odmakom, samo mi može biti žao što dokumentarac ne traje tri sata, jer jednostavno je nemoguće pokazati sve što se događalo.
3) U traileru vidimo da je to bilo i emotivno iskustvo za trkače?
Hahaha, da! Od smijeha, koji je vladao većinu vremena, prilazeći Zagrebu sve češće sam vidio kako se mojim suputnicima lagano cakle oči. Ali ne od cuge, nego od sreće! Što da kažem – umoran čovjek lako se slomi. Znamo da nismo sada odjednom promijenili svijet i znamo da nismo napravili fizički najnaporniju stvar ali kada se približavaš svojem gradu i napokon vidiš poznate ulice, shvatiš – “Jebote, pa mi smo uspjeli!”. Mora ti se malo stegnuti grlo, jednostavno mora. Ako ni to nije dosta, zamislite samo kako se čovjek osjeća kad ga negdje kod Dugog Sela iznenadi pun bus Beograđana koji su vas došli podržati, ili kada pogledaš preko ceste i vidiš da su te roditelji došli podržati, na Europskom trgu vidiš curu, dečka ili dijete, ili kada ti svi ZGBR-ovci i BURT-ovci zajedno prirede crveni tepih i bakljadu u Swankyju. Kad se toga sjetim i sada mi dođe da pustim suzu radosnicu!
4) Kojih 8 Beograđana i 8 Zagrepčana su trčali 442 do Zagreba i koji su planovi za dalje?
Johnny, Neven, Milko, Đođo, Mikro, Scully, Aki, Peček, Jaca, Gojko, Svenki, Tamara, Mare, Lobel, Fabri i ja. Namjerno samo nadimci i namjerno pomiješani po spolu i nacionalnosti jer to i jest cilj. Ono što uvijek pokušavamo naglasiti, ovo je bio projekt svih nas koji trčimo. Slučajno smo, izvlačenjem slamki, odredili da na put krene ovih 16 ljudi, ali oni koji su cijeli vikend bili na telefonima, oni koji su spremali doček, oni koji su bili nervozni isto kao i mi, oni koji razumiju zašto smo to radili i oni koji su plakali od sreće s nama, sve su ljudi koji su trčali zajedno s nama!
Jedino što možemo nadodati je: obavezno pogledajte. Zagarantirano ćete se naježiti.
Link na dokumentarni film biti će objavljen na našoj Facebook stranici Volim trčanje, čim bude javno dostupan.
