„Svako tijelo ostaje u stanju mirovanja ili jednolikog gibanja po pravcu sve dok vanjske sile ne uzrokuju promjenu tog stanja.“ – Isaac Newton
Počelo je sasvim slučajno. Uz jutarnju kavu u Beogradu surfala sam i naletjela na raspis triatlon kluba Zrinski za usavršavanje tehnike plivanja. Ronim od svoje pete godine i rijetko me se kad moglo vidjeti izvan površine. Pa, zašto ne. Uredski posao me izluđivao. Beskrajni sati pred ekranom.
To se nekako poklopilo s mojom novogodišnjom odlukom (ili su to tridesete?) da u ovoj godini probam što više stvari koje nisam probala i za koje sam mislila da ne mogu. Ove sam godine probala slobodno penjanje (ja koja nisam smjela pogledati dolje s 4. kata kad sam se doselila u stan, popela sam se na 15m), završila različite stupnjeve 5 jezika (od nule pa do A1-C1 – ok, za jezike je već lakše; komplikacija je bila u tome da se radilo o 4 romanska jezika), počela se baviti triatlonom i: istrčala polumaraton.
Bavila sam se rekreativno veslanjem (uz podulje pauze), veslala sam s dečkima jer nije bilo cura početnica. Tek sam se tada, s 29, malo navukla na vježbanje. Koketirala sam i prije s teretanom (trener „Sovjet“ koji prvi dan stavi 15 minuta stepera na maksimumu?! I duboki uzdah dok sam nepomično razapeta stajala na kros spravi, a trener, napumpan poput Popaja, vikao „Vuci, jebemu!“? Ili teretanica gdje cure lagano okreću pedale bicikla gledajući meksičku seriju, a treneri nezainteresirano sjede i gledaju u jednu točku? Odustajala sam.)
O trčanju nije bilo govora. Još sam imala traume iz osnovne, bila sam vječito prva ispred zadnjeg u krosu. U srednjoj sam bila zadnja, iako najmršavija od cura. Na spominjanje trčanja u svojim 20-ima, smijala sam se i odgovarala: moj rekord na 100m je 80m.
Dakle, počela sam s plivanjem ovog proljeća, od plivanja na čistu snagu sam dolazila do tehnike i pomislila, bilo bi cool da ovo ima i za trčanje. Nekako u to vrijeme, na Faceu sam vidjela Nedovu obavijest o adidasovoj školi trčanja i pomislila, pokušat ću, ali možda primaju samo nabrijane.
Primljena sam.
Prvih par treninga je išlo, kasnije je bila borba sa samom sobom. Zbog posla bih izostajala, na treninge u Maksimir išla neklimatiziranim tramvajem i prolazila doslovno cijeli grad (sat vremena tamo, sat nazad). I dalje sam bila među zadnjima. I gubila se po parku. Maksimir je bio moje orijentacijsko trčanje.
Za vrijeme najvećih vrućina, čekala sam večer i svojim ritmom odlazila na Jarun. Otkrila sam miCoach i napravila playlistu. Da, muzika je doping. Trčala sam najlaganijim tempom, po principu: kad sam već došla do tud, mogu još malo dalje. Kilogrami nisu toliko padali ali obujam je. Značajno. Nožice su se definirale. S prve desetke sam se vratila skoro u ponoć. Bez jedne tipke na Blackberryju (nađena je idući dan). Ekstatična.
Znala sam da mogu kad sam početkom rujna (u mojoj glavi je uvijek: septembar, period za nove početke), na odmoru, istrčala od Rijeke do Opatije. U adidas školi je na programu bila dužina, 18 km. OK, ne mogu s njima, na odmoru sam, mogu tu sada i svojim tempom (za plusić imam miCoach). Krenula sam, pa do kud stignem. Mislila sam, bar 5. Sunce je pržilo već u 9. Do Mlake, Rijeka je bila u izmaglici od vrućine. Kod 3.maja, policajci su standardno čekali koga će zaustaviti i mahali mi „stop“ znakom iz zezanja. Nigdje nisam vidjela trkača. Pomislila sam, pa bar do Kantride. Onda mi se nije stajalo, do Bivija je malo. Stajala sam taman da s pojasa skinem bidon i popijem vode. Tamo je na okretištu bio znak prema Opatiji. 5 km. Hm. Pa mogu ja to. Moje standardno ljetno trčkaranje po Jarunu. Ništa to nije, možeš ti to. Cijelim putem sam srela samo kod Preluka jednog trkača, Talijana. Nasmijali smo se i nastavili. Pržilo je. Spor tempo. Najveće uzbrdice sam prehodala. Izigravala sam kamikazu zaobilazeći nepropisno parkirane automobile nasred zavoja (plaža je blizu, a tko će hodati po suncu…), miCoach je zaštekao (ili Blackberry? Osjetljivi su na vrućinu), kod Voloskog su noge postajale teške, a tad sam vidjela znak: 1km do Opatije. OK, mogu ja to. Došla sam do mora i pomislila da bi bilo sjajno samo se baciti. S licem prema dolje. I plutati. Nastavila sam hodati još neko vrijeme, zatim sjela u Wagner, naručila limunadu. Konobar: „Trčali ste?“ „Da, od Rijeke.“ Uz osmijeh, uzeo je bidon sa stola i vratio se s limunadom i punim bidonom.“ Zen. 15 km. Ipak ja to mogu. Pogledala sam mapu na miCoachu. Lijep komad puta.
Varaždin, 5km sam istrčala bolesna, uz veliki napredak, ali ne ispod 30. Presvukla sam se i sjela na kavu, mrgud.
Zatim, bolna prepona (važnost pravilnog istezanja, znam sad, dammit). I sumnja, pojačana gledanjem rute polumaratona na Google Mapsu par dana prije utrke. Šta mi je to trebalo, pobogu. Poluhisterija. Ne mogu ja to. Ma mogu. Ne mogu. Pa za šta sam se spremala cijelo ljeto. Izvoli i trči, nema „ne mogu“ u tvom rječniku. Zadnju dužinu s adidasom sam prošla svojim tempom, uživajući u subotnjem jutru.
I da, tog prohladnog jesenjeg jutra, jedne sunčane nedjelje, istrčala sam polumaraton.
Idemo dalje. Za 2012. pišem maraton i olimpijski triatlon. Iz četverca u skif. I ispenjati bar jedan pošteni smjer.
I najdulji put počinje prvim korakom. Za 42km trebat će ih dosta.
Ili:
We shall not cease from exploration
And the end of all our exploring
Will be to arrive where we started
And know the place for the first time.
Through the unknown, unremembered gate
When the last of earth left to discover
Is that which was the beginning;
At the source of the longest river
The voice of the hidden waterfall
And the children in the apple-tree
Not known, because not looked for
But heard, half-heard, in the stillness
Between two waves of the sea.
Quick now, here, now, always—
A condition of complete simplicity
(Costing not less than everything)
And all shall be well and
All manner of thing shall be well
– T.S. Eliot, Four Quartets, Little Gidding
Napisala: Ana Naglić