Ove se nedjelje 20.05. u Somboru održao 33. jubilarni Somborski maraton. Među sudionicima sam bija i ja: naturalizirani Splićanin koji govori po splitski ka Bandić po purgerski. No, vako je to bilo. Krenija sam iz Splita u Slavoniju kod rodbine dva dana pri utrke. Razlog: iznimno važna aklimatizacija na prehrambene uvjete ravnice: slanina, šunka, kobasice, kulen, rakija. Plavo more zaminija sam zelenim po(l)jima, a kamenjar krša za beskrajnu ravnicu.
Kad sam podilija ideju o HM-u u Somboru prika iz street teama mi je reka: “Alo, mislija si Samobor?” Ne, Mate, mislija sam Sombor u Vojvodini. Uz silnu inflaciju utrka po Hrvatskoj kao da mi je još trebalo ići preko BIH u treću zemlju. I to još u tako neko selo, zabit, vukogrebinu od Sombora. Bit će još jedno selo kao i svako drugo koje se drznulo organizirati neku ozbiljnu utrku.
Sombor se smjestio uz lijepi plavi Dunav na nekoliko desetaka kilometara od Novog Sada. Službeno grad, a u hrvatskih okvirima unatoč 50k stanovnika urbanistički više baca na jedno simpatično veliko selo. Ne posjeduje velike trgovačke centre ni zgrade veće od 5 katova. Po arhitekturi najviše sliči na Varaždin, a po mentalitetu na Slavoniju. Sombor je grad desetak različitih crkava, hramova i drugih religijskih objekata podsjećajući na svoju bogatu prošlost kada je bio značajan grad Austro-ugarske monarhije. Na njegovim ulicama se i danas govori uz vojvođanski i mađarski i hrvatski jezik. Centar grada je vrlo lijepo uređen u srednjo-europskom stilu. Ljudi su iznimno ljubazni i susretljivi. Zanimljivost: većina Somboraca sebe doživljava prvo kao građane Vojvodine, a tek onda Srbije. Jedan od ambasadora Sombora je i poznati kantautor Zvonko Bogdan.
Sat vremena prije utrke prilazim centru grada i tražim mjesto održavanja utrke. Radnik na benzinskoj pumpi me šalje u smjeru (Opće) bolnice koji domaći ljudi nazivaju Ludara. Znači, bio sam u pravu: svaki trkač prije ili kasnije završi tamo! No, šalu na stranu. Prošle godine je bio start na tom mjestu, a ove godine je start premješten na glavni gradski trg. Dok se približavam središnjem mjestu na kojem je start animator-spiker proziva moje ime. Hello? Shvatih, prozivaju imena svih trkača koji su došli iz daleka. Jako lijep doček!
Idem na prijave. Glavni direktor utrke gosp. Arpad na prvi spomen Splita mijenja ton glasa. Ono što bi kod nas doli rekli: “ajme što sam usra!”. Kažem si: budi cool ili si nagrebo! Samo da ne kaže: “Jel vi u Splitu bušite gume i razbijate srbijanske aute?” A on će: “Ružo, gospodin je iz Splita! Daj mu ovu (posebnu) kesu!” Mislim da mi je pao kamen sa srca. Iz znaka poštovanja što sam došao iz Splita dobio sam besplatnu startninu, promotivnu kapu, čokoladicu, diplomu, a kasnije i medalju. Svaka čast, domaćini!
Vrlo brzo mi neke stvari postaju jasnije. Sombor je, prema riječima organizatora utrke, organizator najstarijeg atletskog natjecanja na Balkanu, još davne 1872. godine te se nalazi u Guineessovoj knjizi rekorda! Atletski klub im je vrlo dobro organiziran i kvalitetan. Puno se ulaže u rad s mladima i posvećuje im se velika pažnja. Gradonačelnik i gradska uprava su vrlo entuzijastično podržali organizaciju utrke dok se kod nas većina takvih stvari organizira preko one volje, a oni iskreniji bi rekli i preko one stvari!
10-ak minuta prije utrke službeni spiker objavljuje broj sudionika HM-a: 222! Primjera radi: Split 115 sudionika, Osijek 117. Osim desetak trkača ih Hrvatske tu je bila i skupina maratonaca iz Skopja, jedna natjecatelj iz Francuske, pokoji Rumunj, nešto ljudi iz BIH te veliki broj Mađara. Direktor utrke mi prilazi i ispričava se kako će start kasniti 20-ak minuta jer staza prolazi preko željezničke pruge i zbog sigurnosti je bolje pričekati prolazak lokalnog vlaka. Što reći na to?
Konačno startamo. Cilj mi je odraditi utrku u ritmu lakšeg treninga s vremenom 1:57h, a ako može bez nekog težeg napora i minutu-dvije bolje. Vrijeme toplo, +24C, uz lagani povjetarac. Stanovnici Sombora u velikom broju su izašli na ulice. Mnogi od njih potiho navijaju za svoje prijatelje i članove obitelji dobacujući zanimljive dosjetke. Neki plješću, neki se osmjehuju, većina bodri. Nitko ne psuje, ne vrijeđa, ne trubi jer mu trkači smetaju. Doslovno na svakom raskrižju ili ulici koja sječe stazu postavljeno je dvoje policajaca (a ne volontera). Promet regulira mlada policajka. Prvi put na jednoj utrci nitko ne presjeca put trkačima svojim automobilom, nitko ne trubi. Do ulaska zadnjeg trkača u cilj nitko nije smio svojim vozilom obilaziti niti jednog natjecatelja! Grad je na neki način zbog ove utrke bio prometno zatvoren!
Prvih 4km prolazi kroz grad. Atmosfera me nosi. Na 4km prolazno vrijeme mi je 5:17min/km. Nakon 4km izlazimo iz grada i trčimo cestom koja vodi u smjeru nekog sela. Pokušavam usporiti, no tek na 8km padam u prosjeku na 5:30min/km. Na 11km je okret, a moj prolaz i dalje isti. Volonteri na okrijepnim stanicama rade kvalitetan posao. S vjetrom u leđima držim isti pace do 15km, a onda lagano ubrzavam. Počinjem prestizati sve trkače koji trče istim pejsom i one koji su se preforsirali. Osjećam se moćno iako nisam imao kvalitetnu hidratizaciju i carbo loading, a na utrku nisam ponio ni gel, ni isotonic. Postajem sve brži i pace mi pada za sekundu svakih 2km: 5:28; 5:27; 5:26min/km. U zadnjih 2km prestižem 15-ak trkača. Na zadnjem km prije cilja jedna gospođa iz svog dvorišta donosi vodu i zajedno sa svojom kćerkom dijeli vodu svim trkačima. Famozno! U cilj ulazim bez većeg umora i opterećenja. Gledam na sat i ne mogu vjerovati! Vrijeme je 4min bolje nego što sam planirao! Završio sam u gornjem dijelu poretka! Svaki sudionik je dobio i prigodnu medalju! Pobjednik je mađarski predstavnik 01:13:47 Várbiró Attila.
Zaključak: Sombor je jedan od najbolje organiziranih polumaratona na području JIE Europe (tj. exYU). U mnogim kategorijama organizacije je nadmašio daleko veće gradove poput Splita, Osijeka. Ukoliko bude prilike svakako ću se ponovno vratiti. Toplo preporučam svima koji su u mogućnosti spojiti trčanje s turističkim posjetom sudjelovanje na utrci! Do slijedeće godine.
Na kraju, pročitajte i ovo – http://www.somaraton.org.rs/files/33spm12.pdf
Autor želi biti anoniman
Kao jedan od organizatora manifestacije Somborski polumaraton izuzetno mi je bilo drago pročitati ovaj tekst iz više razloga. Jedan je razlog to što ovakva afirmativna priča o manifestaciji u koju smo uložili ponajviše sebe same MI organizatori ove godine, da ne budem previše subjektivan, ali ipak ću reći, jeste zablistala u više segmenata, a što se ponajviše ogleda i u velikom broju onih koji su došli u posetu našem gradu Somboru povodom 33.Somborskog polumaratona iz okolnih država ovog regiona. Posebno nam je drago što imali smo gosta iz Hrvatske i verujemo da će dobru vest, a na čemu smo veoma zahvalni, i ovaj trkač i drugar, nastaviti da širi, te očekujemo i veću posetu naredne godine. Ukoliko imate želju, tamo je kontakt adresa na sajt http://www.somaraton.org.rs na kojoj se možete informisati o svemu in vivo, ukoliko nešto već na sajtu nije dovoljno pojašnjeno, ali budite ubeđeni da ova prekogranična poseta nama jeste od veoma velikog značaja. Drugari iz mog kluba Atletsko rekreativnog kluba Somaraton prošle godine bili su na trkama u Bosni i u Hrvatskoj na Plitivicama, a sa istih se vratili sa lepim pričama i puni dobrih utisaka. Kao sportisti, kao rekreativci, kao ljudi moramo se podržavati, a Vaša podrška ostaje zapamćena, ne samo po divnom tekstu nego i iskrenosti glede onoga što je našu trku činilo zanimljivom i posebnom. Veliki pozdrav svim trkačima u Hrvatskoj! I vidimo se na stazi…
Drago mi je da ti se dopala trka u Somboru, I po meni ova trka spada među najlepše trke za nas rekreativce kod nas.
Žao mi je što te nisam prepoznao na Plitvicama, nego tek sada posle pregleda slika i rezultata. Zajedno smo prevaljivali poslednje kilometre prestižući jedan drugog … :))
Biće prilike jer sve više međusobno posećujemo trke koje se organizuju u Srbiji i Hrvatskoj ….
igore, poklon do poda tebi i tvojem velikom srcu. Ponosim se tobom…. brate….