Prozor spavaće sobe gleda na savski nasip. Ustanem u praskozorje, pogle-dam prema rijeci, a tamo, baš svaki put u to doba kad tek svi-će, neke plave, bijele, ružičaste točkice miču se u daljini. Voajerski promatram kako se entuzijastično talasaju u pravcu zapada. Sutra oni presvuku znojne majice i postanu zelene, bijele i žute točkice. Uvjeravam urednicu da je to priča, sve da nagovorim sebe da jednom stanem na nasip oko pet, da postanem nekakva točkica u nečijem prozoru.
Brzo smo to jutro zaključili: ili baš veliki gušt u trčanju i vježbanju u praskozorje ili teška nesanica ono je što ljude dovede na savski nasip u doba kad se i ptice po okolnim kroš-njama još upjevavaju.
“Nisam mogao spavati, no i onako često dođem, obično dva puta tjedno. Prije sam češće trčao, sad radije šećem. Obično dođem oko pet ujutro. To je dobar početak dana. Trčanje ujutro je sjajna stvar, ali ako trčite svaki dan, to je kontraproduktivno, iscrpljuje organizam”, govori Marko Martinović dok natikače drži pod desnom mišicom, a bosim stopalima prianja uz pijesak. I baš kad Martinović, diplomirani inženjer elektro-tehnike, odluči objasniti nam energetski utjecaj sunca u svitanje, na svježe pokošenom travnjaku, uz jedan od ulaza na nasip, vidim mladu ženu kako repetitivno maše rukama i stupa u ritmu nama nečujne muzike koja dopire s MP3-ja što joj viri ispod majice. Dolaze li svaki dan ovdje isti ljudi, pitamo Martinovića dok već hodamo prema ženi.
“Pretpostavljam da se stalno ponav-ljaju isti, ali ne gledam u lica, ne želim se dekoncentrirati”, ka-že, mahne rukom u kojoj drži natikače i uputi se hodajući uspravno k’o svijeća prema starom pješačkom mostu.
Saša Gotić profesorica je tjelesne kulture i zaposlenica jednog, pažljivo sriče, well-being kluba, u kojem već u 7.30 s polaznicima radi vježbe slobodnih pokreta. Sat i pol prije toga Saša iste vježbe, za svoj gušt i zdravlje, radi s prvim zrakama sunca uz savski nasip. “Ustajem oko pet, i ljeti i zimi. Popijem zeleni čaj, umijem se i operem zube i onda vježbam.” Na Prisavlje dolazi s dvogodišnjim zlatim retri-verom. “On treba dosta istrča-vanja, zato nas dvoje prvo trčimo 15 do 20 minuta. Potom ga zavežem, a ja još vježbam pola sata. Svežem ga za grm ili drvo jer, ako ga pustim da trči uokolo, onda se na njega fokusiram, a cilj moje vježbe je da ne razmišljam ni o čemu, da sam potpuno opuštena.
Većini ljudi koji se bave sportom cilj je ili prijeći što veću udaljenost u što kraćem vremenu ili uvježbati da neki pokret izgleda što bolje. Cilj ovih mojih vježbi je suprotan, to je potpuno opuštanje miši-ća”, priča dok poput lutka na uzici mlohavo maše rukama i ritmički tupo udara tenisicama po travi. Kasnije saznajemo da sluša glazbu koja vodi kroz vježbu. Dok retriver pogledom prati gazdaricu, Saša objašnjava tehniku. Lupa se, kaže, srednjim dijelom stopala i petom. Uslijedilo je objašnjenje energetskih polja i protoka energije.
Razgovarajući s još nekoliko ljudi, brzo smo shvatili da gotovo svaki ranoranilac na nasipu ima svoje objašnjenje zašto je jutro najbolje. I rijetko je tko rekao da trči ili vježba zbog puke fizičke spremnosti. Puno češće ljudi opisuju kako svako jutro pretrče 8 kilometara jer ih to smiruje, pročišćava misli, mentalno relaksira…
Svatko tko trči ima svoju rutu, koja se ovdje, doduše, ne mjeri u transparentnim kilometrima, nego udaljenošću od jednog do nekog drugog mos-ta, jer se u tih desetak naj-prometnijih kilometara nasipa poredalo pet-šest mostova – za ljude, vlakove, tramvaje, auto-mobile… Trči se između mosta za vlakove i mosta za tramvaje, mosta za ljude i mosta za automobile… mosta jednog i mosta drugog. I taman kad je Sunce na istoku, tamo iza zadnjeg savskog mosta, razbilo dva oblaka i zajamčilo da će i danas žestoko peći, na nasip brzim korakom stiže Reena Roy.
Na naše pitanje trči li svaki dan ovdje, široko se osmjehuje i govori: “Pa ja sam vam ovdje prvi put, sinoć sam u 8.30 sletjela na zagrebački aero-drom i ovo je moje prvo jutro u Zagrebu. Ali da, sigurno ću dolaziti svaki dan sljedeća dva tjedna, dok budem tu.” Američka profesorica s Pennsylvania State sveučilišta, forenzičarka po struci, godi-nama ustaje u četiri ujutro. Tvrdoglavo, svaki dan, bez izuzetka. “Hodam svako jutro, osam milja. Ako ne stignem ujutro odšetati svojih osam milja, onda dio šećem i predvečer.”
Zagleda se prema Savi i pita: “By the way, what’s the name of the river?” Dok joj sričemo “Sava”, ona s osobitim uvjerenjem u glasu kaže: “Hodam ujutro jer to je moje mentalno zdravlje”. Kad svaki dan ustaje u četiri, u koliko onda liježe? “Obično sam oko deset navečer već jako umorna. Ustajem tako rano gdje god se zatekla jer volim ranojutarnje nebo i ptice”, objašnjava Amerikanka koja će dva tjedna provesti surađujući s hrvat-skim forenzičarima.
I Zagrepčanin Mladen Kojić to je jutro ustao u četiri, ne baš s namjerom da trči. “Radio sam za kompjutorom do 5.30, morao sam urediti neke stvari za posao… i evo me sad tu”, kaže taj 30-godišnji ekonomist, koji godinama trči na ruti između Borovja i starog savskog mosta na dnu Savske ceste. “To je 7-8 kilometara, nisam nikada mjerio, trčim tri puta tjedno.” Uglavnom, doduše, trči u predvečerje. “Volio bih da lakše ujutro ustajem jer puno više volim trčati ujutro… trčanje mi bistri um, kad trčim ne razmišljam. Gušt mi je ovaj mir dok grad spava”, govori zadovoljno.
Savski je nasip u praskozorje kao East River pokraj onog newyorškog bloka gdje su Ujedinjeni narodi, prilično internacionalno mjesto. Ne treba proći više od kilometra a da sretnete Slovence, Sirijce, Francuze, Amerikance… tko zna koja je nacija još protrčala a da ju nismo uspjeli nabrzinu detektirati.
Sirijac Vasil Elias, 22-godišnji student geologije, nekad je jutra provodio trčeći po kaotičnim ulicama Damaska. Danas redovito, svaki dan u pola šest, trči po savskom nasipu. “Ovdje je puno ljepše trčati, tamo je bilo daleko teže, trčao sam po cesti.” U Zagreb je došao prije dvije godine. U početku je, priča, trčao na Jarunu, a onda je “skužio” da postoji nasip. Sada svako jutro iz centra grada, gdje stanuje, tramvajem dolazi na nasip. Elias trči dva puta dnevno. Kad završi s dnevnim obavezama, oko šest poslijepodne, trči ponovo.
“Volim i jutarnje i poslijepodnevne sate na nasipu. Volim trčati”, kaže jednostavno. Za razliku od njega, Ivan Plazibat, student geodezije, ne trči. On gušta hodajući. “Stanujem na Laništu i dva puta tjedno izađem iz stana oko 5.30 te šećem pokraj rijeke do 7. Uživam jer ujutro je prazno, tu i tamo netko poput mene uživa za sebe, bilo da trči ili šeta, i nema gužve.” I jutro jest sasvim prazno. S nasipa pada pogled na tratinu pokraj rijeke.
Ovih dana pokošena trava umotana je u okrugle bale, a livada izgleda poput ulja majstora naive. U pola šest je još tiho, a onda, oko šest, baš s udarcima zvona obližnje crkve, počinje potmula tutnjava sa Slavonske avenije. Na mostovima se njišu ZET-ovi autobusi što prevoze pospanu prvu smjenu. Radnička klasa iz predgrađa na savskom se okretištu sudara s ponekim dokonim entuzijastom koji se baš tamo, na ulaznoj rampi za nasip, zagrijava za trčanje.
S ljudima koji trče u rano jutro teško je razgovarati jer oni svoje jutarnje minute ne žele dijeliti – osim ako se trči pokraj njih, a i to ih brzo iziritira. Oni ni međusobno ne izmjenjuju pozdrave iako se susreću često i već odavno jedni drugima poznaju lica. Svatko je tu za sebe. Došao je komunicirati s prirodom i ugrabiti jutro.
Davor Cerezin, vlasnik teniskog centra Maksimir, veselo pozdravlja, trči dalje, ali ostavlja svoj broj mobitela – o trkačkom iskustvu može kasnije telefonom, sada, kaže, ne može trošiti vrijeme. Cerezin trči i zimi i ljeti, “jedino preskočim ako je jako hladno, jer tad ću se prije prehladiti negoli nešto korisno napraviti”, kaže. Nema jogging rituale – trči kad stigne, ujutro, predvečer… Nema fascinantno dugačak trkački staž, ali njegova godina dana kontinuiteta upućuje na upornost. “Došao sam skinuti kilograme, skinuo sam deset, meni dosta, ali i dalje trčim jer mi je dobro.
To mi je ventil, ujutro me razbudi, a s nasipa odem s dobrim osjećajem da sam, dok drugi još spavaju, već obavio nešto korisno.” Otkad trči, puno je, kaže, i poslovnih i privatnih odluka donio na nasipu. “Nikad ne trčim u paru i ne slušam muziku. Kad trčim, razmišljam, nisam od onih koji trče prazne glave. Meni po glavi stalno kolaju misli – što bih trebao napraviti, što raditi u bliskoj budućnosti… puno mi je poslovnih ideja palo na pamet dok trčim. To, naravno, kasnije razrađujete, ali prva ideja mi padne na pamet dok trčim”, kaže Cerezin.
U sedam je nasip već sasvim drugo mjesto. Sunce je visoko, grad više ne hrče, niz rijeku se voze bicikli kao da je Sava kineska, na okolnim klupama nekoliko studenata radi vježbe zagrijavanja. Američka foren-zičarka vraća se iz šetnje, zagledava brončanog Trkača Marije Ujević-Galetović i entuzijastično dobacuje “Have a nice day”. Prije pospan negoli osobito “nice”, pomislim.
Marin Cerjan, student elektrotehnike, isteže mišiće nogu… “Dođite večeras u osam, sve je krcato. Ljudima, valjda, više paše predvečer, iako ujutro je glikogen u tijelu najniži i to je najbolje vrijeme, efekt je bolji.”
Cerjan ne namjerava dugo, “tri tjedna, toliko da skinem ovaj mali dio”, kaže hvatajući se prstima za trbuh. Tamo sa zapadne strane, po željezničkom mostu protutnji vlak. Odnekud izranja nekoliko starijih gospođa sa psima… Umrlo je rano jutro, promijenili se trkači. Oni koji sada trče pričaju o glikogenu, a ne o mentalnom zdravlju i nijansama narančaste na nebu…
Piše: Karmela Devčić
Foto: Bruno Konjević / CROPIX
Izvor: www.jutarnji.hr