Trčanje u dvoje

Puno žena ima listu stvari koje žele napraviti prije nego što se odluče za dijete. Ja sam isto bila jedna od tih žena, a moj popis je uključivao nekoliko maratona, puno triatlona te za kraj Ironman. Smatrala sam da mi je sportska ‘karijera’ tek počela, a dijete je nešto na što se odlučiš kada odeš u sportsku ‘mirovinu’.

Prošle zime me satrala svinjska gripa i sjećam se kako me čudilo što se nikako ne mogu do kraja oporaviti i trenirati u punoj snazi. Dužine su funkcionirale dobro, ali kod jačih tempo trčanja i fartleka, jednostavno sam osjetila da mi nedostaje snage, nikako nisam mogla održati željeni tempo. Proklinjala sam tu gripu danima, sve dok nisam shvatila da to nije gripa, nego mini pobuna 🙂

Otkrivanje novog svijeta

Ono što bih ja izdvojila kao najzanimljiviji dio majčinstva je kako sve samo od sebe sjedne na svoje mjesto i sve se odjednom čini lagano i moguće. Tako je meni bilo od početka i niti u jednom trenu mi nije prošlo kroz glavu da se prestanem baviti sportom, nego samo ‘Kako? Kada? Koliko?’. Moj glavni problem je bio (a i gotovo svih budućih majki kod nas) taj što sam bila ostavljena da se sama inforimiram preko stručne literature i preporuka Američke pedijatrijske akademije. Reakcija mog ginekologa je bila: ‘Trčanje u trudnoći? Jeste vi normalni? :smijeh: Pa valjda se možete strpiti tih par mjeseci, ne?’. Dakle, ja sam se sama odlučila na nastavak treniranja, uzdajući se u svoje tijelo da će mi samo javiti kada i koliko je dosta, kao što mi je već prije javilo. Puno mi je pomogla i kolegica trkačica Marijana (a.k.a. Maja), koja je trčala prije, za vrijeme i poslije trudnoće bez ikakvih komplikacija i tako tri puta!

Do kraja prvog tromjesečja sam ipak bila malo opreznija, ali kasnije sam si dala oduška, s obzirom da sam imala savršeno urednu trudnoću. Dakle, skratila sam trajanje treninga na 40 minuta i smanjila intenzitet, ali sam povećala broj planinarenja, šetnji i treninga plivanja. Uskoro je došlo vrijeme i za kupnju trudničkog steznika, kako mi ne bi patila leđa pri trčanju ili dužem planinarenju. Sve je bilo super, uživala sam u trudnoći, proljeću, prirodi i sportu, ali nešto je nedostajalo – natjecanja!

Otočke avanture

Problem je bio kako se natjecati kada ne smijem ići najvećim intenzitetom, pogotovo ne neki duži vremenski period. A onda sam na bazenu čula kolege iz kluba kako pričaju da bi išli na Mljet treking i u tom trenu sam shvatila da je to TO – idem na treking! Sve mi je super sjelo, nije bilo prevruće (sredina svibnja),  a i nisam bila previše trudna, taman da mogu neometano trčati (ulazak u 6. mjesec trudnoće). Bitno je bilo dobro se opremiti vodom, kapom i ugljikohidratima u obliku corny-ja i sličnih delicija. Ipak ono najbitnije je bilo slušati svoje tijelo i ništa forsirati. Taktika je bila trčati po ravnome i nizbrdo, a hodati uzbrdo. Na kraju je to ispala jedna od najljepših avantura u životu!

Većinu trekinga sam prošla sama (odnosno u dvoje :)), mijenjajući društvo kroz utrku, da bi završila 21 kilometar dugu stazu dijeleći prvo mjesto u ženskoj kategoriji te ukupno drugo mjesto.. Koliko god to glupo zvučalo, taj mali plastični peharić mi je najdraži suvenir s bilo koje utrke, jer će uvijek simbolizirati ‘naš’ prvi zajednički podvig koji smo uspješno odradile. Tri tjedna kasnije, nastupila sam i na rapskom triatlonu u štafeti te smo osvojili drugo mjesto. Tada sam opet čula i nekoliko neugodnih komentara na svoje bavljenje sportom u tom stupnju trudnoće i to je nešto na što se nikako nisam mogla naviknuti, jer sam uvijek smatrala da ja i moje tijelo znamo najbolje (a i tu su bile stranice i stranice stručne literature, za svaki slučaj).

S obzirom da je tada već bila sredina lipnja, objavila sam kraj trkačkoj sezoni poslije triatlona na Rabu te se prebacila isključivo na plivanje. Plivanje je bilo jedina aktivnost s kojom sam se bavila ostatak ljeta, jer je bilo prevruće za išta drugo.

Povratak

Krajem rujna, nas dvije smo odradile još jedan uspješan zajednički podvig :), koji je mene onesposobio za trčanje na još par tjedana. Pravi primjer kada mozak hoće, a tijelo ne može, imala sam osjećaj da ću se samozapalit od želje za trčanjem. Mjesec dana poslije poroda, konačno je došao taj dugo očekivani dan – prvi trening! Kako sam odlučila (i mogla) isključivo dojiti prvih 6 mjeseci, morala sam čekati večer da dijete ode na spavanje, a ja u noć na nasip. Zadatak je bio otrčati 5km, laganim tempom, oko 6min/km. Pfff, mislim si ja, odradit ću ja to bez problema, mogu ja i puno bolje! Poslije prvog kilometra, morala sam usporiti na 6.15/km, jer mi je puls bio 180. Poslije drugog kilometra na 6.30/km, a poslije trećeg sam morala stati jer mi se počelo povraćati. Ajme, koji šok! Morala sam se pomiriti iduća tri tjedna s treniranjem u magli, iza 22h, po maksimalno 6 kilometara, koje nisam uvijek niti mogla odraditi. Osim toga, imala sam različite bolove u zglobovima, pogotovo u zdjelici te niz drugih postpartalnih problema pa je trebalo biti oprezan i sve raditi laganini. Uz sve to, dodatna žrtva trčanju je bilo moje spavanje, jer jedini dio noći koji bi beba prespavala u dužem komadu je bila prva runda spavanja, a ja nikad ne bih išla spavati prije 1 ujutro, taman na vrijeme za noćni baby-party. No, vrijedilo je! Negdje poslije mjesec dana treniranja, stvari su počele sjedati na svoje mjesto, a tri mjeseca poslije poroda, srušila sam osobni rekord na 5 kilometara te čak osvojila i medalju. Poslije toga sam popravila sva osobna vremena na svim udaljenostima na kojima sam se natjecala, što plivanje, što trčanje.

Danas, malo više od godinu dana od misteriozne gripe, mogu reći da sam ispunjenija i sretnija osoba nego prije, što je normalno, ali i sportaš koji je u boljoj formi nego prije, što nisam imala pojma da je moguće. Radim i dalje sve što sam i prije radila (čak i uspješnije nego prije), i dalje polako, ali sigurno, križam stvari s liste životnih zadataka, i dalje mi je konačna želja Ironman, samo što će me sada jednog dana u cilju dočekati jedan osmijeh više, onaj najljepši! 🙂

Napisala: mama Maja Bonačić, psiholog