Kako se razlikuju ”pravi” trkači od trkača početnika? Pa jedna od razlika je da “pravi” trkači trče uvijek i svugdje dok trkači početnici trče u uobičajeno vrijeme na uobičajenom mjestu. Znamo za primjer naše Veronike Jurišić koja je u 2011. godini trčala svaki dan. SVAKI DAN. Bilo toplo ili hladno. Bila doma ili na putu. Trčala je svaki dan, a dosta često i više puta na dan. A jednom je brojač pokazao i više od 200 km u jednom danu! OK, Veronika nije baš najbolji primjer “pravog” trkača, ona je ona druga krajnost u koju vas može odvesti trčanje.
No, vratimo se jednom prosječnom trkaču koji trči 3-4 puta tjedno. Sigurno će se tijekom godine desiti 10-15 puta da osoba mora otputovati iz svojeg grada, bilo privatno bilo poslovno. Što u tom slučaju rade trkači? Prvo pakiraju opremu za trčanje pa tek onda sve ostalo potrebno za put. Otvara se Google Maps i traže se parkovi i lokacije za trčanje, traže se rupe u rasporedu koje će se popuniti trčanjem. Nosnice se šire od uzbuđenja.
Ako govorimo o poslovnom putu, trkači su u laganoj prednosti nad netrkačima jer se grad puno bolje može upoznati ako se trči kroz njega. Osobno, jako volim trčati na službenom putu jer znam da me ujutro nakon trčanja u hotelu čeka topla/hladna soba, tuš i bogat doručak koji ne moram sam pripremati 🙂 A i nakon trčanja mozak puno bolje i brže radi pa sam spreman za poslovne izazove koji me čekaju toga dana.
Kroz ovaj tekst želim ukazati trkačima početnicima da trčanje ne prestaje ako niste u svome gradu. Naprotiv. Trčanje izvan svojega grada ima mnoge prednosti i zanimljivosti. Od nas traži da se samo malo bolje organiziramo prije odlaska na put, a sve ostalo se nekako posloži. Najvažnije je u kufer ubaciti tenisice i ostalu opremu za trčanje, a želja za trčanjem će se sama od sebe javiti i natjerati nas da izađemo i trčimo u nepoznatom gradu.
Naravno, ne očekujte da je u svakom gradu jednako popularno trčanje. Negdje ćete biti samo jedan u masi trkača, dok ćete u drugom biti jedan od rijetkih “čudaka”. Trčanje Bostonom i Philadelphiom se ne može usporediti s trčanjem u npr. glavnom gradu Moldove – Chisinau. Kada sam tamo trčao u parku ispred hotela koji se nalazio u centru grada, imao sam osjećaj da me u svakom trenuntku na oku imaju barem dva policajca/agenta. Osjećaj nije bio baš najugodniji, ali dečki su takvi – vole malo dodatne avanture 🙂
I da, pripremite se da će vas pozdravljati kolege trkači koje sretnete tijekom trčanja. Neki će vam smo domahnuti rukom, neki će reći “Hallo”, a neki vas pozdraviti na svojem jeziku. Ova kultura pozdravljanja nije u cijelosti zaživjela u Zagrebu – netko vas pozdravi, a netko ne. Očito treba vremena da zaživi kao što je to slučaj na našim planinama gdje nema šanse da prođete pored planinara i da se ne pozdravite.
Napisao: Nedeljko Vareškić
