Ako se bavimo trčanjem, često smo zaokupljeni sa treninzima, kilometražama, pulsmetrima, konkurentima i njihovim rezultatima, zdravljem, rekreacijom, zadovoljstvom.

Trčanje smatramo nečim prirodnim, urođenim i uzimamo ga „zdravo za gotovo“.

Neki trčanje smatraju teškim. Napornom aktivnošću, dosadnim sportom.

Često ne znamo koliko nas malo dijeli od toga da možemo trčati do toga da ne možemo hodati, pomaknuti noge, ruke  i živjeti kao prije. Obično se radi o sekundi. Možda minutama, kažu znanstvenici.

Naše tijelo i udove pokreću mišići. Mišićima preko perifernih živaca (živci u rukama i nogama) upravlja mozak. Spona između mozga i perifernih živaca je leđna (kralježnična, spinalna) moždina. Ona je splet živaca unutar kostiju kralježaka, a ti živci izlaze iz vratne kralježnice i pokreću ruke. Oni iz grudne pokreću mišiće trupa, a iz slabinske  noge, mokraćni mjehur, crijeva,…

Ozljeda kralježnične moždine (OKM) znači gubitak normalne funkcije ispod razine ozljede u različitim oblicima: od potpunog do djelomičnog  gubitka funkcije mišića ispod razine ozljede. Ako se radi o OKM u razini vratne kralježnice govorimo o tetraplegiji, a ozljedi grudne i slabinske kralježnice, govorimo o paraplegiji.

OLY-2012-PARALYMPICS-ATHLETICS

Unatoč proširenom mišljenju i lažnim reklamama, učinkovitog lijeka za sada nema. Postoji samo program iskorištavanja postojećih funkcija i učenja života s novim tijelom, poznatije kao rehabilitacija.

OKM nastaju često traumatskom ozljedom, djelovanjem velikih sila kao što su u prometnim nesrećama.  Dolazi do ozljede kostiju kralježaka koje se nalaze uokolo moždine te se ozljeđuje i ona i nema daljnju funkciju.

Uzmimo primjer OKM u području križa iza koje je zaostala paraplegija u takvom obimu da nema nikakvih pokreta u nogama. Osoba koja je do jučer normalno hodala, sada ne može pomaknuti noge, ne osjeća dodir niti bol na nogama. Ne kontrolira mokrenje niti stolicu. Liječenje obično uključuje operativni zahvat i stabilizaciju slomljenih kostiju kralježaka sa smanjenjem pritiska na živce kralježnične moždine međutim šteta je učinjena prilikom samog udarca.

Slijedi rehabilitacija. Liječenje koje se bazira na učenju korištenja novog tijela, tijela koje u ovom slučaju ne kontrolira, noge, mokraćni mjehur ili stolicu.

Čini se vrlo lako sjesti iz bolesničkog kreveta u kolica i upravljati njima. Međutim kada mišići ne pokreću noge, to je vrlo zahtjevan zahvat koji traži dane i tjedne vježbanja.  A to je samo jedan segment  rehabilitacije.

Trčanje. Nešto vrlo daleko i strano. U stanju u kojem ruke postaju nove noge, a aktivnosti svakodnevnog života (brijanje, umivanje, kupanje,..) komplicirani zahvati, trčanje je nešto što se čini nerealnim. Ruke pokreću kotače kolica, koji postaju novi udovi za kretanje.

Unatoč, toj teškoj situaciji mnoge osobe sa OKM se nastavljaju baviti sportom pa tako i „trčanjem“.

Na velikim maratonima često postoje i utrke u kolicima, a najbolji na svijetu osvajaju i novčane nagrade od kojih mogu pošteno živjeti. Postoji i paratriatlon kao i čitav niz sportskih disciplina.

Kao i trčanje prije ozljede, ti sportovi služe za samoostvarivanje, za bolje psihičko raspoloženje, za zdravlje. Samo je aparatura nešto drukčija. Isti je čovjek, tijelo nešto drugačije.

Kako sam istovremeno trkač, liječnik koji se brine o sportskim ozljedama sportaša u slobodno vrijeme, tako i moje redovno radno vrijeme uključuje medicinsku skrb i rehabilitaciju osoba sa OKM iz cijele zemlje.

Na rehabilitaciji se pojave i osobe koje su bile sportski aktivne, trkači, biciklisti i njima osobito teško pada gubitak mogućnosti kretanja.

www_telegraph_co_uk

Jednom prilikom me je jedna pacijentica pitala da li sam i danas dotrčao na posao (povremeno trčim na posao i s posla). Rekao sam da danas nisam, a ona me je upitala da zašto. Rekao sam da mi se baš nije dalo i da je padala jaka kiša. Na to je ona odgovorila da me ne razumije i da ona može da bi trčala stalno, da bi se penjala na zgrade, zidove, preskakala ograde i da ne razumije zašto ljudi koji to mogu to ne rade.

Zato ako možete: trčite, skačite, penjite se po ogradama ili radite neku sličnu suludu stvar. Vaše tijelo vam to omogućava i stvoreno je za kretanje. „Trčite“ u onom obimu u kojem vam vaš tijelo to omogućava.

Ukoliko se i nađete u situaciji da to ne možete, uvijek postoji neki način da se krećete, da pokrećete neki dio svoga tijela. Netko pametniji je rekao: „Kretanje je život, život je kretanje“.

Kao inspiracija i jednim i drugima može biti Tatyana McFadden- američka sportašica, ruskog porijekla.

Rođena je 1989. godine sa spinom bifidom, stanjem kralježnice zbog  kojeg je ostala paralizirana od struka na niže tj. paraplegična. Majka ju je ostavila u sirotištu u Lenjingradu, a sirotište je bilo toliko siromašno da joj nije moglo priuštiti invaldska kolica za kretanje. Tako se je do svoje 6 godine života kretala vukući se na rukama. Igrom slučaja, sirotište je posjetila jedan amerikanka te ju je usvojila i odvela u Sjedinjene Američke Države. Tamo je Tatyana osvarila sportsku karijeru i osvojila do sada 10 paraolimpijskih medalja  kao i maratone u Londonu, New Yorku, Bostonu i Chicagu.

Napisao: Pavao Vlahek