Ispričat ću vam priču o jednom upitniku. Zašto ? … e pa pročitajte…
Upitnik je interpunkcijski znak kojeg stavljamo na kraju rečenice, kojom nešto pitamo ili nam nešto nije jasno. E, upravo takav jedan upitnik je glavno lice ove moje priče. Priče, koja ima uporište u jednom od najpoznatijih svjetskih skijaških maratona, Engadin ski maraton u Švicarskoj, nažalost ove godine otkazan zbog poznatog problema s koronavirusom.
Vrijeme je kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća i ove naše krajeve kao i većinu zemalja zahvaća tzv. „maratonsko“ ludilo. Dok je prije trčanje kraljevske atletske discipline bila privilegija samo odabranih, vrhunsko istreniranih atleta, u vrijeme 80–tih godina prošlog stoljeća (u Americi i prije) trčanje maratona bilo pristupačno svim sportašima, kako profićima tako i amaterima. Sudjelovanje na maratonskoj utrci omogućeno je ogromnom broju šta bolje, a i šta lošije spremljenih ljudi za “patnju” zvanu 42,195 km.
Mi smo se organizirano trčanjem počeli bavit na kraju naše plivačke karijere, točnije 1981. godine i u početku je trčanje maratona bila znanstvena fantastika, a maratonci ljudi s druge planete. Čak se sjećam kako smo se zaklinjali da mi nikad nećemo trčat maraton. Ali po onoj narodnoj „nikad ne reci nikad“ i nas je zahvatilo „maratonsko ludilo“. Vrlo velikog udjela u tome imao je naš učitelj i prijatelj Čedo Paić, Šibenčanin, koji živi u Nizozemskoj, zemlji izmišljenoj za sportove izdržljivosti, triatlonska legenda, kojeg smo upoznali na Plivičkom maratonu 1986. godine.
On je tada trčao maraton (vrlo respektabilan rezultat 2:42), a Peda i ja polumaraton. Mi smo već tada imali nekoliko godina triatlonskog iskustva, a Čedo je već bio etablirani triatlonac s međunarodnim triatlonskim uspjesima. I Čedo ne bi bio Čedo da nam nije prognozirao sljedeće… “Momci. Ako oćete trčat dobro triatlon obavezno morate trčat i maraton.”
I tako sam ja 1987. godine otrčao jedan skijaški maraton i tri klasična maratona. Interesantna je činjenica da moj prvi maraton nije bio klasični nego skijaški. Zima 1987. i najveći talijanski ski maraton Marcialonga. Zašto ovo govorim. Da bi ukazao na činjenicu da smo se vrlo intezivno uz klasično trčanje bavili i skijaškim trčanjem. U ovaj predivan sport me navukao moj prika i sportski konkurent Nenad Ivanković ili Mali Ivica kako smo ga zvali. Nenad je bio dvostruki svjetski novinarski prvak, znači respektabilan protivnik. I sad dolazi ono pravo. Sve ovo je svojvrsni uvod u ono šta slijedi. A to je ono bitno za našu priču…
Godina je 1989. Nenad je bio u Bonnu kao dopisnik lista Vjesnik u ono vrijeme naš vodeći politički dnevnik. Dogovorili smo okršaj na najvećem švicarskom ski maratonu popularnom Engadinu, koji se održava svake druge nedjelje u mjesecu ožujku. Ja sam se vrlo intezivno pripremao, uglavnom na ski rolama, jer su snježni uvjeti bili vrlo loši. Uz sve to šta kod nas nije bilo terena i zima je bila bez snijega. Ali sam se isto uspio dobro pripremiti. Prvo sam otišao kod njega u Bonn, a iz Bonna smo se spustili do Saint Moritza u Švicarskoj gdje se održava Engadin maraton. Uvjeti za natjecanje su bili idealni. A mi nabrijani. Engadin maraton je te 1989. godine bio najmasovniji svjetski ski maraton s preko 11.000 natjecatelja (jači čak i od legendarnog Vasaloppeta u Švedskoj).
Na startu, a starta se na jednom ogromnom zaleđenom jezeru, je ta masa trkača podjeljena u grupe po tisuću skijaša, koji su odjeljeni trakom. Naši brojevi su bili preko 9.000 šta znači da smo bili u 10 razredu. I sad ono glavno. Neposredno pred start Nenad se provuče ispod trake i ode u grupu ispred. Nije to bila nikakva prednost, ali sam ga izgubio iz vida. Mogao sam i ja to napravit, ali sam smatrao da nije fer prema ostalima, a i prijetila je diskvalifikacija poznavajući Švicarce i njihovu preciznost i disciplinu.
I tako da sad ne duljim utrka je prošla bez ikakvih problema… vrlo brza utrka tako da sam usprkos čepovima na uskim grlima zbog kojih sam izgubio cca. 20 minuta, postigao respektabilan rezultat od 2 sata i 37 minuta. Nenad me propisno razvalio i tu nema dileme. Ipak je on u to vrijeme bio puno bolji skijaš od mene. Svjetski prvak, pa bio to i novinarski uvjek ima posebnu težinu.
Problemi su počeli poslije kad smo se vratili doma. Kako je poznato da ja sve zapisujem, tako sam i opisujući utrku napisao kobnu rečenicu „Nenad u grupi ispred i na kraju stavio ?“ I upravo taj upitnik je glavni lik ove priče.
Naša grupa od devetoro maksimirskih trkača bila je poznata po neprestanom podbadanju i „loženju“ šta se tiče utrka i rezultata. Kad su oni doznali za upitnik on je postao svojevrstan znak za bilo kakvu nedoumicu i sumnju. Morate znat da tada nije bilo interneta i mogućnosti provjere rezultata, pa je često bilo i sumnjivih postignuća. Za sve takve bilo je dovoljno reći UPITNIK i sve si rekao. Ali problem je bio kad je Mali Ivica saznao za upitnik u mojem Dnevniku. Smatrao je to nepriznavanjem njegovog rezultata i dovođenje u sumnju istog. Iako mi to nije bilo ni na kraj pameti. Upitnik je samo imao svrhu da se podsjetim zašto mi je umakao iz vida, a ne zašto sam izgubio utrku. Ali tko bi to dokazao Malom Ivici.
Nenad je upravo u to vrijeme postao direktor nordijske hrvatske repke pa je za naše nastupe u inozemstvu nabavio opremu u hrvatskim bojama. Bila je to vrlo kvalitetna oprema. Ali upitnik je stajao i dalje u mojoj bilježnici. Nenada je to toliko mučilo da mi je postavio uvjet – ili prebrisat UPITNIK ili vratit kompletnu opremu.
Naravno da sam se odlučio za ovu drugu opciju. Vratio sam kompletnu opremu, ali je UPITNIK ostao, kao šta se možete uvjerit iz zapisa u prilogu. Eto bila vam je to štorija o UPITNIKU i kako jedan interpunkcijski znak može bit puno više.
Do neke nove teme budite mi zdravi i veseli… i pametno trenirajte.
Borko Prvan
