Pandemija korona virusa posljednjih je nekoliko mjeseci zaustavila svijet i život stavivši gotovo trećinu čovječanstva u neki oblik karantene. Brojne aktivnosti su usporene ili u potpunosti zaustavljene. Život se preko noći drastično promijenio. U moru informacija koje smo svakodnevno dobivali često smo mogli čuti preporuke o važnosti provođenja redovite tjelesne aktivnosti. Osim tjelesnog zdravlja, aktivan život u izravnoj je vezi sa brojnim socijalnim i psihološkim koristima koje su nam u ovo vrijeme bile i više nego potrebne stoga ne čudi povećanje broja tjelesno aktivnih ljudi. Sigurno ste ih viđali u svako doba dana i noći, na ulicama, igralištima, planinama, šumama.
S jedne strane preko noći smo dobili veliki broj novopečenih „sportaša“ što je odlično i prijeko potrebno obzirom na način života kojim živimo, no što je s ljudima kojima je trčanje već neko vrijeme oblik života. Izvanredno stanje kojem se kraj teško nazirao zaustavilo je organizirane treninge i otkazalo gotovo sve utrke. Za brojne već oblikovane i zagrižene trkače (pa tako i za mene samu) bila je to situacija u kojoj je u jednom trenutku motivacija za treningom sigurno pala. Trud i vrijeme koje smo tijekom zimskih mjeseci uložili kako bi u što boljoj kondiciji dočekali početak još jedne sezone bilo je „uzaludno“. Međutim, svatko od nas mora se zapitati je li to zaista tako? Jesmo li trčeći za vremenom zaboravili prave vrijednosti sporta i jesmo li kao trkači postali robovi satova, priprema i treniranja samo kako bi nastupili na utrci i ostvarili što bolji rezultat.
Zar samo i jedino zbog toga zaista trčimo?
Strast i želja čovjeka prema i za trčanjem po meni je možda najbolje opisana rečenicom iz knjige „Rođeni za trčanje“ Christophera McDougalla : „Mi smo rođeni da trčimo, rođeni smo zato što trčimo. Svi smo mi Ljudi koji Trče.“
Od najranijeg djetinjstva bavim se sportom i živim sport. Aktivno se bavim atletikom od 2004. godine i iako tada nisam mogla ni pomisliti da ću potrčati više od 400 m na stazi, otkrivanje cestovnih te trail i trekking utrka odmaknulo me od tartana i postupno uvelo u svijet dugoprugaškog trčanja. Danas se trudim svoju ljuba, strast, znanje i iskustvo, koje sam stekla učeći od najboljih trenera, prenijeti i svojim polaznicima radeći kao trener u školi trčanja.
Moje osobno treniranje u doba karantene, kada sam trčala sama bez svoje grupe, podsjetilo me da najbolje trčim onda kada treniram na osjećaj, kada slušam svoje tijelo, preskočim poneki trening zbog umora ili lijenosti i potpuno neplanski odlučim da baš danas trčim utrku u vlastitoj režiji, bez natjecatelja i bez sudaca. Ponekad su nam i takvi treninzi potrebni kako bi dobili odgovore na pitanja do koje granice možemo forsirati svoje tijelo, koliko nam je odmora potrebno, a koliko pretjerano, omogućeno nam je da se nakratko izoliramo od vanjskog svijeta i koncentriramo na unutarnji sklad, pouzdamo se u svoje sposobnosti i naučimo strpljenju. Prednost situacije u kojoj smo se našli je i da smo imali dovoljno vremena posvetiti se potpunom oporavku od nekih neizliječenih ozljeda, raditi na razvoju i jačanju zanemarenih mišića na koje nam treneri stalno ukazuju, raditi na snazi, brzini kako bi što spremniji dočekali povratak na natjecateljske staze.
Kada se sumira cjelokupna situacija možda ipak na kraju nije svako zlo za zlo pa tako u narednim mjesecima bez utrka, ali na zajedničkim treninzima u svojim grupama i pod vodstvom trenera koji znaju kako krenuti ispočetka ili nastaviti tamo gdje je vaše tijelo stalo, ponovno probudimo djecu u sebi i sjetimo se one iskrene radosti i ljepote ovog sporta. Stoga pustite barem na kratko satove, planiranje što ćete učiniti slijedeće te se oslonite na trenere ili na sebe same i samo trčite, zbog trčanja.
Napisala: Petra Lulić, trkačica i trenerica trčanja
