Raznim tekstovima na portalima i u tiskanim medijima, a koji su vezani uz trčanje, dominiraju teme koje navode trkače da postanu brži, rezultatski bolji, bolji kao osobe itd.
Kada netko počinje trčati te ga s vremenom uhvati trkački virus, obično nastane želja da bude bolji, brži, da napravi više kilometara, da se uspoređuje s drugima na utrkama ili raznim aplikacijama, da objavljuje svoje selfieje s podacima o istrčanom treningu na društvenim mrežama.
Većina knjiga o trčanju su formule raznih trenera ili bivših trkača koji reklamiraju svoju metodu kao onu koja će omogućiti poboljšanje.
Vjerojatno negdje postoji tiha manjina koja trči radi sebe, radi zdravlja i zabave, a da se ne može pronaći u prije opisanoj skupini.
Zagovaratelj jedne od takvih metoda je i dr. Hiroaki Tanaka koji je svoje ideje uobličio u knjizi pod naslovom “Sporo trčanje” s idejom gubitka prekomjerne tjelesne težine, održavanja dobrog zdravlja i uživanja u trčanju.
U knjizi opisuje znanstvene argumente zbog kojih smatra da je sporo trčanje dobro.
Cijela teorija se vrti oko japanskog termina “niko niko” koji bi u prijevodu značio smješak ili osmjeh. Za razliku od tradicionalnog shvaćanja treniranja i trčanja koji zahtijeva koncentraciju i napor, sporo trčanje je više kao hodanje, vrlo niskog intenziteta koji omogućuje razgovor ili održavanje nasmijanog lica kao posljedice ugode.
Autor preporučuje vrlo sporo trčanje, čak takvo da kad trčite tim tempom dozvolite da vas pretiču brži hodači.
Autor navodi da je japanska trkačka kultura prepuna sporih trkača svih dobi, od biznismena koji zbog prezaposlenosti trčkaraju po 5 minuta nekoliko puta na dan i to u odijelima, preko starijih ljudi kao što je japanska carica Michiko koja u osamdesetima redovito trčkara, do profesionalnih trkača ekidena i maratona koji sporo trčanje koriste kao treninge odmora.
Ovu metodologiju trčanja je preuzelo i od 2016. zrakoplovstvo američke vojske koje svoje regute u početnim fazama obuke ne tjera da trče brzo jer su shvatili da bi oni sporiji obično ganjali brže, što zbog svoje ambicije ili naredbi instruktora, naknadno se ozlijedili i odustali od daljnjeg programa zbog trkačkih ozljeda.
Osnovni principi sporog trčanja bi bili
- usporite! (ukoliko već trčite)
- trčite na 50% maksimalnog pulsa (ukoliko je okvirni maksimalni puls 220-broj godina, prepolovite te brojku i trčite oko tog broja otkucaja ma kako to sporo bilo)
- trčite radi uživanja i zabave
- dajte si vremena za odmor
- održavajte brzinu i agilnost povremenim kraćim sprintevima
- istežite se da budete fleksibilni
- radite jednostavne vježbe snage redovito
- trčite više puta dnevno po nekoliko minuta ukoliko ne stignete u komadu
Većina ovih principa kosi se sa dominantnim idejama našeg trkačkog okruženja koje je idejama bliže elitnim trkačima, a u praksi običnim rekreativnim trkačima koji trče nešto brže. Ovakvo trčanje se često naziva i “junk” kilometražom tj. nepotrebnim treningom bez konkretne koristi.
Često se vode rasprave oko toga na kojoj brzini prestaje trčanje i počinje jogging, koja brzina je limit na kojoj bi se trebalo maknuti s trčanja jer biti tako spor nema smisla itd. Uglavnom rasprave koje su zanimljivije više zbog psihopatologije sudionika, nego konkretnog zaključka.
Netko se svađa oko brzine 5 min po kilometru, netko 5:30, a netko 6:00. Ovisno u kakvoj je formi.
Po tome bi elitni afrički trkači mogli reći: “ Ako ne misliš trčkarati brže od 3:30 po km nemoj ni obuvati tenisice”.
Zato da parafraziramo latinsku izreku o tome da treba živjeti i pustiti druge da žive: Trči i pusti trčati.
Piše: Pavao Vlahek
