
Maja Bonačić dječja je psihologinja i pomalo ekstremna sportašica koja…
Jedan vikend sam se vraćala s Lagvić lige s jednim bračnim parom, oboje trkači, pri čemu muž, po opisu, zvuči kao malo ozbiljniji trkač. Između ostalog, na temu je došlo trčanje na Sljeme, gdje je žena otprilike rekla: „Trčanje uzbrdo je tako naporno, to je samo za vas mazohiste! Ja više volim lagano po ravnome“. Malo sam razmišljala o tome i složila se da ima nešto u tome da se trkači međusobno razlikuju u tome – koliko vole patiti! 🙂
Zvuči malo grozno, ali pod ‘patiti’ prvenstveno mislim na onaj osjećaj kada ti tijelo govori da ne može više, da malo usporiš/staneš, a ti ga svejedno uspiješ pogurati još malo, štoviše počneš uživati u tim malim pobjedama. Naravno, ovaj osjećaj je uglavnom prisutan na utrkama te samo povremeno na težim treninzima. Ipak, dio ljudi ne voli taj osjećaj, jer im to kvari uživanje u trčanju, a kada se on i pojavi, a tijelo progovori, oni ga u principu poslušaju, kako ne bi pokvarili taj užitak. Tko je tu normalan? Oni koji uživaju u ugodnom rekreativnom trčanju ili oni koji uživaju u balansiranju na granici izdržljivosti, boreći se sa slatkom boli? Točan odgovor je – svi su normalni! 🙂
Sportski tip ličnosti
Stvar je u principu sasvim jednostavna – radi se o različitom tipu ličnosti, nešto na što se ne možete puno utjecati. Slična stvar je i s ekstremnim sportovima; neki uživaju u njima, a neki se naprosto groze same pomisli i tu se ništa ne može napraviti da se to promijeni. Iako ne postoji neka univerzalna sportska ličnost, dokazano je da je kod vrhunskih sportaša više izražene određene crte ličnosti. Najčešće korištena klasifikacija ličnost je Velepetori model, s 5 osnovnih crta ličnosti: ekstraverzija, ugodnost, savjesnost, emocionalna stabilnost i intelekt. S obzirom na ovu klasifikaciju, u većini istraživanja na sportašima je dobiveno da su visoka esktraverzija i emocionalna stabilnost povezani s vrhunskim uspjesima u sportu.
Ekstraverzija
Ova crta ličnosti bi se laički još mogla nazvati i društvenost, što je i jedna od karakteristika kojom se opisuje ova crta ličnosti, uz govorljivost i visoku aktivnosti. Na suprotnom polu se nalazi introverzija (dakle niska ekstraverzija), koju karakterizira povučenost, konvencionalnost, šutljivost i rezerviranost. Dakle, kada se za nekoga kaže da je ekstravert, misli se da je društven, glasan, voli biti u centru pažnje, kretati se na mjestima gdje ima puno ljudi itd. Suprotno tome, kada se za nekog kaže da je introvert, misli se da je šutljiv, povučen, često stoji negdje sa strane, ne voli biti u centru pažnje i ne voli bučna, prenapučena mjesta.
Što leži u podlozi ove crte ličnosti i zašto je ona važna za sport? Naime, možda ste primijetili da je glavna razlika između ova dva pola u količini vanjskog podražaja u kojem osobe uživaju: ekstraverti uživaju u jačem podražaju, dok introvertima takav jači podražaj smeta. Uzrok tome je neurološki, odnosno u pobudljivosti centralnog živčanog sustava. Kod ekstraverata je ta pobudljivost trajno smanjena te će oni tražiti veću i jaču stimulaciju iz okoline. Suprotno njima, pobudljivost centralnog živčanog sustava kod introverata je trajno povišena te će izbjegavati situacije u kojima je prisutan jak podražaj. Budući da svatko traži svoju optimalnu razinu pobuđenosti u kojoj najučinkovitije funkcionira, tražiti će i situacije u kojima može postići tu optimalnu razinu. Prevedeno na sportski rječnik, introvertima je prethodno spomenuta ‘patnja’ u sportu prestresan i prejak podražaj te će se najčešće truditi izbjegavati takve situacije, dok će ekstraverti uživati u takvim situacijama, jer njima upravo i treba neki jak podražaj da pronađu svoju optimalnu razinu funkcioniranja.
Emocionalna stabilnost
Ova dimenzija ličnosti opisuje kako osoba emocionalno reagira na različite podražaje iz okoline. Osobe koje su visoko na ovoj dimenziji su smireni, nepokolebljivi, opušteni, staloženi, dok osobe koje su nisko na ovoj dimenziji su napeti, anksiozni, potišteni te imaju neprimjerene emocionalne reakcije. Suprotni pol, odnosno niska emocionalna stabilnost, naziva se još i neuroticizam. Ova dimenzija je manje značajna za sportski uspjeh, ali najviše doprinosi stvaranju velike prednatjecateljske anksioznosti, pogotovo u kombinaciji s introverzijom. Visoka prednatjecateljska anksioznost može imati veliki psihosomatski učinak i time značajno doprinijeti smanjenom učinku sportske performanse. Osim toga, emocionalno manje stabilni ljudi puno teže podnose neuspjeh, a samim time se teže motiviraju za daljnji trud i općenito su često manje uporni od emocionalno stabilnih ljudi. Naravno, to ne znači da netko tko je niže na emocionalnoj stabilnosti ne može postati vrhunski sportaš (svi se sjećamo lomljenja reketa i skakanja po mreži J), ali mu je svakako malo teže.
Dakle, ove dvije dimenzije ličnosti nam samo malo pojašnjavaju razlike u doživljajima, ali ne objašnjavaju niti su zaslužne za uspjeh ili neuspjeh u sportu. Najvažnije je uživati u sportu i sam postaviti sebi granice do kojih želimo ići, a ne dopuštati da nam ih netko izvana postavlja.
Uživancija u sportu je individualna stvar i ne bi trebali komentirati tuđe uživanje („joj, kako mu se da tako sporo“ ili „vidi budale, ubiti će se od treninga“), jer je tuđi užitak vrlo vjerojatno u potpunosti jednak kao i naš. 😉
Napisala: Maja Bonačić, magistra psihologije

Maja Bonačić dječja je psihologinja i pomalo ekstremna sportašica koja je pokrenula niz projekata kojima želi osvijestiti javnost o potrebama djece s autizmom. Svake godine otrči tisuće kilometara, a na biciklu odvozi još i više. Članica je hrvatske ultramaratonske reprezentacije.
Lijepo rečeno, ali ne bih se u svemu složila. Ekstrovert voli stajati na postolju i da ga vide, pa ga to vjerojatno motivira..,a introvert će trčati jednako brzo, pomučit će se jednako mazohistički ali se bori sam sa sobom stajao na postolju ili ne… toliko iz vlastitog iskustva… 🙂
Slažem se s Renatom! Također iz vlastitog iskustva introvertima bolje odgovaraju duže utrke…..