Već sam spomenula da su one Vlahekove vježbice za jačanje koljenog zgloba dozlaboga dosadne. Ode na ta ponavljanja bar 45 minuta života, pa se plava glava dosjetila utefterit laptop na stol i gledat serije i filmove (posve legalno) dok u sebi zbraja ponavljanja i šalta se s lijeve na desnu. Problem nastaje kad gledaš nekaj zabavno i zanimljivo, jer se nerijetko pogubiš u brojanju, zaboraviš koje ti je ovo ponavljanje i jel sad noga mora ić naprijed ili nazad. Nakon prvog takvog faila, odluka je pala na gledanje gluposti pa je nakon nekoliko dana na red došao i Fifty shades od shit. Odmah na početku, super scena – on oblači tenisice, sprema se na jutarnji trčing, snimam dolje desno u kadru uredno složene adidaske i onak, tip mi je već simpa a film nije ni počeo. Ubrzo nakon toga, ispada da je lik totalni bezveznjak koji ima hrpu love i tu svoju sobu za sexy mučenje. A ona, s tim telećim pogledom – malo bi, malo nebi, pa joj se svidi, pa joj se ne svidi, pa je sretna, pa nije sretna, pa nije sigurna jel sretna il nije sretna, 17, 18, 19, 20, druga noga…

Sličnu sobu sobi za mučenje iz spomenutog filma ima i moja frendica Andrea. U biti, ona ima plesni studio koji se zove Andrea’s Room, ali meni, koja sam se po baletnoj štangi zadnji put vješala tam negdje ’95-e, ta soba je totaaaalni s&m dungeon (iako, to je &m dungeon, jer tak se zove plesna kompanija koju imaju ona i njena frendica Ema). U biti, soba iz Fifty shades je mačji kašalj za ovo kaj se nalazi u Andreinoj sobi. A to je ogledalo i Andrea. Ogledalo te ne štedi, i pokazuje ti svaku kilicu viška i svako krivo postavljeno stopalo, a Andrea se uplete u nordijski čvor. U biti – ona jest čvor. Odavno ja sumnjam u to da ta žena ima kičmu i tetive. Meni se čini da je ona produkt nekog eksperimenta ili nešto tipa Obelix ili Spiderman, samo ju je u mladosti ugrizao… hm… komad gume… recimo… Ali ne, Andrea je produkt ustajanja u 6 ujutro i neumornog svakodnevnog vježbanja… i klica. I nema toga u čem nije dobra – od matičnog joj baleta, preko joge, do aerobika i cheerleadinga.

10313846_10152605110567344_8916970950099298108_n

Uglavnom, kako bih si malo olakšala život od tih silnih, opetovanih, svakodnevnih, dosadnih, buba-me-koljeno vježbica, odlučim ja navratit k Andrei na sat joge. Naštetit mi ne može, nema nekih naglih pokreta, fino se istegneš a i koljenu se nemre ništ desit.

„Ponesi ručnik!“ – šalje Andrea poruku. Ručnik? Kaj će mi ručnik? Pa valjda ima one joga matove, pobogu? Ok, uzet ću ručnik… Trpam ručnik u torbu i krećem na sat relaksacije.

Relaksacije my ass!!!

11037321_10154173143023532_1348202517899428850_n

Nakon 7 i pol minuta šaltanja iz „olinjalog pesa“ u „ratnika podzemlja“, „pozdrava kičmi“ i Andreinog blagog : „Udah, gore… pogled prema stropu“ – hvatam zrak na škrge, gledam u križ a poza mi je medvjed kojeg je Kandinski naslikao lijevom nogom… zavezanih očiju… mrtav pijan… Skužila sam i zašto mi je trebao onaj ručnik. Naime, nisam bila ni približno svjesna koliko znoja sam u stanju proizvesti. Izdržala sam taj prvi dio torture i bacila se na head standove i hand standove. Ak ništ drugo, bar to rasturam pa sam među jogicama iz grupe ipak malo osvjetlala trkački obraz.

Jogu sam počela povremeno radit i doma. I stanje se popravilo. Jer sam vježbala, naravno. Slijedeći dolazak kod Andree bio je puno lakši. A kak mi je bilo super na jogi, odlučila sam ostat i na klasu. Ah, balet… dragi moj balet.

1546431_10151895557232344_589208466_n

„Napredna grupa ti je ovo.“ – upozori me Andrea.
Ne sjećam se točno ali mislim da sam zakolutala očima uz jedan tihi „bitch, please“ i naravno, popratni pokret rukicom. „Nemre taj balet bit tak napredan da ga ja sa svojim iskustvom nebum polovila.“
Budimo realni, 17 godina nisam stala u prvu, kamoli u petu; ruke su potpuno zaboravile kaj je to druga i otežale za jedno 3 kile dok su se stopala manijakalno grčila u (nakon toliko godina i prijeđenih kilometara u tenisicama) potpuno neprirodnom pružanju. Ispuzala sam usred klasa neprimjetno na sve četiri kroz vrata van. I napokon shvatila – KONTINUITET!

Nemreš pauzirat toliko dugo i očekivat da ćeš se odmah vratit u formu. Nemreš se nakon 17 godina bez baleta jedan dan odlučit da si primabalerina. Ko kak nemreš kupit tenisice i istrčat maraton (osim ak nisi Forrest Gump, a nisi jer je on fiktivan lik iz filma, što sam saznala poprilično nedavno i jako se rastužila)

Radi nekaj sa sobom. Bar malo. Bar povremeno, ako ne ide drugačije. Ne moraš bit Andrea.

Jednom tjedno.

To je 100% više od „nijednom tjedno“.

 

bolna: Ivi First