Portugal je zemlja iznimne dugoprugaške tradicije, možda i najjače u općoj bijeloj populaciji. U njihovo zlatno doba, u 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća, osvajali su zlatne medalje na europskim i svjetskim prvenstvima i olimpijskim igrama kao na traci, obarali svjetske i europske rekorde. Rasplamsavanjem afričke trkačke revolucije mnoge do tada jake trkačke zemlje su izgubile primat, a posredno i interes, što se odrazilo i na portugalske dugoprugaše, tako da su sada, kao i ostatak bijele populacije, zapali u komociju mediokriteta.
Možda i najbolja maratonka dvadesetog stoljeća rođena je u Portugalu. Čuvena Rosa Mota, obožavana u svojoj domovini, koja joj je tepala A nossa Rosinha (naš mali cvijet), bila je svojevremeno gotovo nepobjediva. Nastupila je na 22 svjetska maratona i ostvarila 15 pobjeda, od čega 3 titule europske i jednu svjetske prvakinje te olimpijske pobjednice. Jednu od svojih europskih titula je zaslužila u našem Splitu 1990. godine s rezultatom 2:31:27, što je do danas ostalo najbrže žensko maratonsko vrijeme otrčano na teritoriju Hrvatske. Za njom su ostale tri velike pobjede u Bostonu, a pobjeđivala je i u Londonu, Rotterdamu, Chicagu, Osaki , Tokyu itd.
Gotovo ništa manje zanimljiv je bio Carlos Lopes, olimpijski pobjednik u maratonu iz Los Angelesa 1984. i svojevremeno svjetski rekorder s rezultatom 2:07:12, prvi čovjek koji se u maratonu spustio ispod 2:08. Zanimljivo je i to da mu je taj podvig uspio kada je imao punih 38 godina, čime je postao najstariji atletski svjetski rekorder. A prilikom osvajanja zlatne olimpijske medalje postavio je i olimpijski rekord 2:09:21, koji se održao punih 24 godine, a oborio ga je tek na zadnjim igrama, sad već pokojni Samuel Wanjiru. Treba reći da je ta pobjeda ujedno bila i prvo portugalsko olimpijsko zlato u povijesti.
Mnogima je još u sjećanju tzv. „londonski specijalac“ Antonio Pinto sa svoje 3 fantastične pobjede u Londonu sredinom 90-ih, kada je lupao čvrge kenijskoj škvadri, što se danas smatra nemogućom misijom. Njegovo pobjedničko vrijeme iz 2000. godine 2:06:36 je još uvijek aktualni europski rekord, koji bi mogao u budućnosti skinuti tek neki naturalizirani kenijski maratonac trčeći pod zastavom npr. Danske ili Švedske. Osim toga, tek ga je nedavno mladi Amerikanac Ryan Hall svrgnuo s vrha liste najbolji bijelih maratonaca svih vremena. Inače, ima dobru reputaciju i u vinarskoj branši, zahvaljujući svojim vinogradima i vinima, a mojoj tajnici se najviše svidio podatak da je čak i u svojim najboljim trkačkim danima pio po litru čuvenog Porta na dnevnoj bazi!
Bilo je još puno trkačkih bisera iz Portugala, koje istinabog pamte ipak nešto starije generacije, poput Fernanda Mamedea (svojevremeno svjetski rekorder na 10,000m), fantastičnih blizanaca Domingosa i Dionisia Castra (2:07 maraton), Manuele Machado (svjetska maratonska prvakinja), Fernande Ribeiro (olimpijska i svjetska prvakinja na 10,000m) itd. Danas, tek tu i tamo poneki mini bljesak, uglavnom u ženskoj i to europskoj konkurenciji, kao npr. prošlogodišnja europska titula u krosu Jessice Augusto (maraton 2:24), mada imaju još dvije dobre cure na 2:25 (Ana Dulce, Marisa Barros), što znači sjajna ekipa za neku timsku medalju, primjerice na svjetskom prvenstvu u polumaratonu.
Lisabon maraton
Iskreno rečeno, nismo previše niti očekivali od ove trke, a dobili smo još manje. Po web-stranici organizatora svakog maratona se poprilično mogu naslutiti događanja na terenu, što je bilo i ovog puta točno. Traljav i neprofesionalan izgled web stranice www.lisbon-marathon.com je u biti slika i prilika same trke.
Staza (očekivano) teška, s mnoštvom kratkih uspona u prvom dijelu i jednim, čak 4km dugačkim na samom kraju. Start i cilj je dobro zamišljen, na atletskom stadionu „Prvi Maj“, ali u krivo vrijeme, u jeku remonta, tako da se više stekao dojam gradilišta nego stadiona. Okrepne stanice vrlo siromašne, isto kao i Expo, bez pasta-partya i ručka poslije trke, s fino nabildanom startninom za takvu uslugu (55 eura, a za neprijavljene čak i 80!). Bilo je i (očekivano) dobrih elemenata, kao npr. prolazak kroz atraktivne lisabonske lokacije, preko svih važnijih trgova, s tim da je 15-ak kilometara staze teklo uz obalu rijeke Tajo, što je ujedno bio i jedini ravni komad na trci. Medalje su, uz stazu, najbolji dio maratona, jedino na što nemam nikakav prigovor organizatorima. Sve ostalo je moglo bolje. Odaziv trkača je, shodno uloženom, bio relativno mali, tek 2,850 (od čega polovica na polumaratonu). Za jednu izuzetno atraktivnu turističku destinaciju rekao bih – jednostavno neiskorišten potencijal. Tim više ako se zna da na proljetnom lisabonskom polumaratonu, koji starta s poznatog visećeg mosta, nastupi svake godine više od 35,000 trkača!
Šareni internacionalni sastav trke, kojeg su ogromnim dijelom sačinjavali strani maratonski hodočasnici iz kategorije turist-joggera, ove godine je dodatno obogatila grupa od 23 hrvatska trkača, koji su isto tako, više iz turističkih nego rezultatskih pobuda, proboravili 5 prekrasnih dana u portugalskoj prijestolnici. Obzirom da se putovalo avionom (Zagreb – Bologna – Lisabon), put nije ostavio traga, ali zato svako i cjelodnevno tumaranje po atraktivnim gradskim i prigradskim lokacijama jeste.
Lisabon je relativno mali grad s cca 600 tisuća stanovnika, smješten na ušću rijeke Tajo u Atlantik, ali ipak malo uvučen u unutrašnjost, taman toliko da ga ne šiba oštra atlantska klima. Lijepo i uglavnom sunčano vrijeme uz 15-20 stupnjeva je za nas bilo pravo osvježenje nakon trotjedne hrvatske magle i temperatura oko nule. No, to smo znali i prije, jer jedna od lisabonskih karakteristika jeste da od svih europskih metropola ima najblažu klimu, s prosjekom iznad 15°C tijekom sva tri zimska mjeseca, od prosinca do veljače.
Grad je prebogat arhitektonskim spomenicima; romaničkim, gotičkim, manuelinskim, baroknim, tradicionalnim portugalskim, modernističkim i postmodernim građevinama. Pregršt lijepih i neobično šarenih trgova, poput Rossia (naše glavno nalazište), Comercia, Luis de Camoesa, Imperia, s puno širokih bulevara, sve skupa ukrašeno mnoštvom spomenika, kojih ima doslovno na svakom koraku. Šarenilo okolnim zgradama daju fasadne pločice, što je jedna od lisabonskih karakteristika, tzv. kupaonska arhitektura.
Mi smo bili smješteni u pet različitih apartmana u strogoj jezgri centralnog dijela grada, u poznatom kvartu Alfama, ne bez razloga, jer se taj dio Lisabona smatra kolijevkom tradicionalne melankolične glazbe Fado. Alfama je ujedno i najstarija gradska četvrt, na obronku brda između tvrđave Sao Jorge i rijeke Tajo, praktički k’o zagrebački Gornji grad. Sa spletom uličica i slikovitim ozračjem, ne krije svoje arapsko podrijetlo; visinska razlika između pojedinih gradskih terasa riješena je strmim ulicama, dizalima, uspinjačama i tramvajima koji voze strminama od kojih zastaje dah. Ime vuče porijeklo od arapskog Al-hamma – fontane ili kupališta. Sadrži mnoge značajne povijesne atrakcije, s puno Fado barova i restorana, što smo si priuštili u nedjelju nakon trke, grupnim odlaskom u riblji restoran Alfama Grill, uz živu Fado izvedbu. Fado (sudbina) je inače glazbeni žanr iznimne popularnosti u Portugalu, a karakteriziraju ga tužne melodije i tekstovi, kao žal za nečim izgubljenim ili neostvarenim… što je u pravilu ljubav, jbga. Teatralnost izvođača pojačava dramaturgiju scenarija, što je neophodno, osobito ako ne znate portugalski.
Zadnjeg dana boravka smo naše portugalsko putešestvije obogatili posjetom obližnjem gardiću Sintra, turističkom mekom zbog mnoštva prelijepih dvoraca razasutim po okolnim brdima, koje smo mahom propustili zbog guste magle. Ali smo zato sve naplatili na zaista krajnjem zapadu našeg kontinenta, u mjestu Cabo da Roca, statistički najzapadnijom točkom kontinentalnog dijela Europe. Prekrasne, 140 metara visoke hridine obale Atlantika i daleki morski horizonti iznad zapijenjenih krijesta valova ostavili su na nas poseban dojam i još jednom potvrdili da se djela ljudskih ruku nikada neće moći mjeriti s onima božjih.
I na kraju da se vratim samoj trci. Ne znam kako portugalski maratonci doživljavaju svoj maraton u Lisabonu, ali naši su možda i malo pretjerano kritični prema našem Zagrebačkom, činjenica za koju sam još jednom dobio potvrdu ovdje na jugozapadnom ćošku Europe. Stoga bih svima preporučio trkački izlet u najzapadniju europsku metropolu; doživjet ćete jedan uzbudljiv i atraktivan grad i uvidjeti da Zagrebački maraton i nije tako loš.
Rezultati s maratona:
- Vasco Azavedo (PORTUGAL) 2:22:03
- Anatoliy Arzhekovskyi (UKRAJINA) 2:22:25
- Viljar Vallimae (ESTONIJA) 2:25:44
Ivan Carin 3:41:07
Dubravko Milić 3:53:38
Željko Šaronja 4:13:29
Boris Reinić 4:26:03
Željko Buban 4:37:48
Franjo Presečki 5:15:53
- Anabela Tavares (PORTUGAL) 2:50:19
- Larisa Androsova (RUSIJA) 2:55:33
- Lidia Pereira (PORTUGAL) 2:58:41
Veronika Jurišić 3:27:07
Ingrid Nikolesić 3:29:53
Tadeja Krušec 3:41:07
Žana Rajić 5:17:24
Rezultati s polumaratona:
- Pedro Pessoa (PORTUGAL) 1:12:30
- Olaide Ogunronbi (NIGERIJA) 1:15:50
- Jorge Rodrigues (PORTUGAL) 1:17:15
Marko Ćapeta 1:48:17
Saša Sladoljev 1:59:26
Dragan Janković 2:01:15
Vladimir Halauk 2:26:45
- Chantal Xervelle (PORTUGAL) 1:27:15
- Sara Lopes (PORTUGAL) 1:28:41
- Marina Domingues (PORTUGAL) 1:32:42
Marijana Cota 1:36:09
Gordana Blagus 1:48:32
Korina Hill 1:59:23
Tanja Ožanić 2:01:13
Andrea Šaronja 2:12:52
Dubravka Pavić-Sladoljev 2:16:56
Sara Kudin 2:17:58
Jasminka Podgorski 2:24:54
Ivanka Buban 2:27:39
Napisao: Dragan Janković
