Maraton je jedna od najstarijih sportskih disciplina. Legenda o prvom maratoncu (Phidippidesu) stara je 2 i pol tisućljeća, a najstariji cestovni maraton (Boston) sljedeće godine slavi 115 godina. No kad je riječ o ženama i maratonu, službena povijest ženskog sudjelovanja na dugoprugaškim cestovnim trkama počinje relativno nedavno. Iz perspektive suvremenih svjetskih maratonskih spektakala (na kojima postotak maratonki sve češće prelazi i 40%) teško je uopće zamisliti da prije samo pola stoljeća kao žena niste mogli dobiti startni broj i legalno startati na cestovnoj trci. Čuveni Bostonski maraton je ženama prvi put službeno dopustio da stanu na startnu liniju prije nepunih 40 godina, u proljeće 1972. (a za prvi olimpijski nastup maratonke su se morale strpiti još narednih 12 godina do Igara u Los Angelesu 1984.).
Stazu tim prvim službeno priznatim maratonkama utabalo je nekoliko maratonskih sufražetkinja koje su trčale ilegalno, “maskirane” u muškarce, bježale od pretjerano revnih čuvara reda i morale smišljati najrazličitije trikove kako bi se izborile za svoje pravo na 42,195m “mučenja” i rezultat na ciljnoj listi. Glavni činovi te ženske dugoprugaške revolucije odigrali su se (a gdje drugdje, nego na najstarijoj maratonskoj pozornici) u Bostonu 1966. i 1967. godine, a glavne protagonistice su bile Roberta „Bobby“ Gibb i Kathrine Switzer.
Roberta Gibb
Roberta Gibb se prvi put susrela s maratonom kada je 1964. trčkarajući s psom naletjela na maratonce u trci. Tada još nije znala da ženama nije dopušteno nastupiti na utrkama dužim od 1500m, niti da postoji obuća pogodna za trčanje (trčala je cipelama za medicinske sestre jer su bile najudobnije koje je imala). Još nije znala niti da svojom željom da otrči maraton šalje neku revolucionarnu poruku, znala je samo da voli trčati. Počela je trenirati tako što bi ju dečko motorom odvezao na neku točku, a ona bi se onda trčeći vratila kući. Udaljenosti koje je prelazila su rasle pa čak i prelazile dužinu maratona koji joj je bio cilj.
U veljači ’66. poslala je prijavu za Boston i dobila odgovor od direktora trke u kojem je pisalo da žene po svojoj fiziologiji nisu sposobne istrčati dužinu maratona te im po međunarodnom zakonu o sportu nastup na takvim utrkama nije dopušten. Shvatila je to kao razlog više da obavezno mora nastupiti i dokazati da su u krivu. Na Patriot’s Day (praznik na koji se tradicionalno održavao Bostonski maraton) Gibbs se dovezla na start u Hopkintonu odjevena u bratov šorc i majicu s kapuljačom, koju je što je više moguće navukla na lice. Sakrila se u grmlje i čekala pucanj startnog pištolja. Kad je masa trkača krenula, uskočila je u gomilu i počela trčati. Ostali trkači, a i reporteri koji su pratili trku, vrlo su brzo primijetili da Bobby „nije dečko“ i počeli su u radijskom prijenosu pratiti njezino napredovanje prema cilju, gdje je dočekana uz navijanje i čestitke. Ciljem je prošla s vremenom 3:21 ostavivši iza sebe 2/3 maratonaca s kojima je tog jutra startala. Iako su sljedećeg jutra na naslovnicama brojnih novina objavljene njezine fotografije i bombastični naslovi o djevojci koja se „hrabro okušala o muškoj igri“, ime Roberte Gibb i njezin rezultat ipak se nisu pojavili na službenoj ciljnoj listi niti je pravilo o maratonu kao isključivo muškoj atletskoj disciplini promijenjeno. No, napravljen je prvi korak. Možda baš zahvaljujući tom prvom koraku, godinu dana kasnije na istoj će se startnoj liniji pojaviti prva žena sa startnim brojem na prsima.
Kathrine Switzer
Kathrine Switzer je počela trčati kako bi stekla kondiciju i ušla u školski tim u hokeju na travi. Zaljubila se u trčanje i često ostajala na stazi i nakon hokejaškog treninga kako bi sama odradila još koju milju. Tako ju je uočio trener muškog atletskog tima lokalnog koledža u Virginiji i ponudio joj mjesto u školskoj ekipi u utrci na milju (ekipa je bila isključivo muška, ali bili su kratki za jedan par trkačkih nogu pa je i Kathrine mogla poslužiti). Zahvaljujući ženskoj učesnici taj je mali miting izazvao neobičnu pažnju lokalnih medija, a srednjoškolka koja se početkom 60ih usudila istrčati na stazu s dečkima je još tjednima primala pisma zgražanja i upozorenja dušebrižnika kako će ju „Bog kazniti“ zbog nedoličnog ponašanja.
Taj ju događaj, na sreću, nije omeo u želji da svoj život posveti sportu. Upisala se na sveučilište i odlučila postati sportska novinarka. Trčala je i dalje. Dapače, trčanje joj je od kondicijske pripreme za druge sportove, postalo prva i jedina sportska strast. Trener sveučilišnog tima joj je dozvolio da trenira s muškim timom, ali zbog pravila nije joj mogao dopustiti da se natječe na bilo kojem ozbiljnijem natjecanju. Sa sveučilišnom track and field ekipom je u to vrijeme kao pridruženi član trenirao i 50-godišnji poštar Arnie Briggs, maratonac s 15 završenih Bostonskih maratona iza sebe. Kada se u zimu ostatak tima preselio u dvoranu na zimske treninge u zatvorenom, Katherine je nastavila trčati dugačke treninge s Arniem po snijegu i hladnoći uz priče o maratonu i poznatim maratoncima.
Jednog je dana izjavila kako bi trebalo prestati samo pričati o tom maratonu, već bi trebalo otići u Boston i otrčati to. Čitala je u Sports Illustrated članak o Bobbie Gibb i odlučila krenuti njezinim stopama. Za razliku od Gibb, Kathrine se uspjela službeno prijaviti na trku. Naime, budući da se kao mlada novinarka/spisateljica (kojoj je uzor bio T.S.Eliot) ionako potpisivala inicijalima K.V.Switzer, tako je isti takav spolno neutralan potpis stavila i na bostonsku prijavnicu i dobila startni broj. Iako se bojala što će se dogoditi kad se pojavi na startu velike muške trke, Switzer je kasnije pričala kako se iz nekog razloga nije ni trudila kamuflirati: „Bila sam toliko ponosna na sebe što sam tamo da sam čak stavila i ruž na usne!“.
Trka je dobro krenula, maratonci oko nje su ju dočekali s oduševljenjem i bodreći. Na sedmom kilometru je pored njene trkačke grupe prošao kamion s novinarima (koji su ju odmah primijetili te počeli fotografirati i dobacivati komentare). Dok su ona i njezino trkačko društvo mahali fotografima nisu ni primijetili da se iza njih pojavio autobus s organizacijskim odborom trke u kojem je bio i jedan od dužnosnika Jock Semple. Sempel je iskočio iz autobusa zgrabio ju za ruku i zaurlao: Get the hell out of my race and give me that race number. (Goni se iz moje trke i daj mi taj broj.) Nastalo je komešanje i naguravanje birtijaškog tipa u kojem su maratonci Katherin uspjeli osloboditi iz ruku gospodina Semplea i ona je nastavila trku praćena blicevima fotoaparata. Unatoč ovako stresnom početku Switzer je uspješno završila trku s vremenom 4:20. U cilj je utrčala kao druga žena – sat vremena prije nje ciljnu liniju je prešla i Gibbs (ponovo incognito i bez startnog broja).
Unatoč medijskoj pompi, brojnim novinskim člancima i oduševljenju fotografa (koji su tog hladnog bostonskog jutra imali čast snimiti neke od najpoznatijih fotografija za atletsku povijest), opet se niti jedna od ove dvije maratonke nije toga dana našla na ciljnoj listi. Ipak, svojom su trkom, tvrdoglavošću i upornošću otvorile vrata novoj eri ženskog dugoprugaškog trčanja u kakvom mi danas uživamo.
Izvori:
- The Spirit of the Marathon, Gail Waesche Kislevitz, Breakaway Books, 2002.
- Running Encyclopedia, Richard Benyo i Joe Henderson, 2001.
- A Run of One’s Own, Roberta Gibb, Women’s Sports Foundation
Napisala: Veronika Jurišić
