Maja Bonačić dječja je psihologinja i pomalo ekstremna sportašica koja…
Imam jednu prijateljicu, koja je rekla da ona pod normalno doma, kada nešto radi, razgovara sama sa sobom i da što fali tome, kada priča s pametnim čovjekom, koji ju najbolje poznaje i zna što želi. Koliko god to nekima možda zvučalo čudno ili neobično, no u pravu je. Tko nam najbolje može reći jesmo li premoreni, bolesni, koliko energije i kapaciteta imamo, od nas samih, odnosno od našeg tijela?
Da odmah naglasim, fokus na sebe i svoje tijelo nije toliko preporučljivo početnicima, jer oni tek moraju doći do razvoja discipline i navike trčanja. Naime, fokus na samog sebe je asocijativna pažnja i koriste ju vrhunski sportaši te ljudi koji imaju već dosta iskustva u trčanju, dok fokus izvan sebe (na prirodu, grupu s kojom trčiš, glazbu iz mp3-a) je disocijativna pažnja i prigodnija je početnicima, da im smanji percipiranu razinu napora. Ovaj tekst je prvenstveno za ljude koji su izlizali sve mp3 liste, trče po nasipu, asfaltu ili drugom “kreativnom” okružju ili nemaju priliku trčanja u grupi, a da su pritom prebrodili prve trkačke boljke. Kada krećemo s trčanjem, tijelo, nazovimo ga Fred, se buni jer smo ga odjednom bacili u njemu nepoznato okruženje i aktivnost, koja mu je potpuno nepoznata. Međutim, ako mi krenemo polagano i pod paskom trenera, koji razumije Freda bolje od nas i zna kada Fred galami bez veze, jer je jadan u šoku, onda je super Fredu objašnjavati da je tu baš predivno oko njega, da se opusti uz glazbu, da će možda upoznati Fredinu u grupi itd. Slično kao s djetetom, kada prestane plakati kada ga zainteresirate s nečim drugim, samo mu skrenete pažnju. Međutim, kako djeca odrastaju u odrasle osobe, tako prestaju plakati bezveze. Slično je i s našim Fredom, on s vremenom nauči komunicirati samo kada ima nešto pametno za reći i onda veliku grešku rade trkači, jer ga ne slušaju. Zašto? Zato što je Fred prije galamio bezveze, a mi uvijek znamo bolje i naviknuli smo ga ignorirati.
Fred, budi mi frend!
Vjerojatno ste već čuli da je u sportu vrlo važno da um i tijelo budu jedno. No što to zaista znači i koliko se uopće posvećuje tome pažnja, pogotovo u rekreativnom sportu? Smatra se da su ljudi danas općenito iznimno nepovezani sa svojim tijelom, odnosno tretiraju Freda samo kao neživu nastambu. Vani (pod time mislim na svugdje osim u Hrvatskoj, uključujući i istočne susjede) već godinama postoji psihoterapijska škola tjelesne psihoterapije, koja se pohađa u jednakom trajanju kao i sve druge psihoterapijske škole (4 godine). To samo ide u prilog osvještavanja „bivanja“ u svom tijelu, osvještavanje tog osjećaja te uzimajući ga u obzir pri svemu što radimo.
Jedan od nama dobro poznatih procesa, za koji smo svi barem čuli, je meditacija. Već same pripreme za meditaciju uključuju brigu o tijelu – kupanje i čistoća tijela, odabir svijetle odjeće itd.; a započinje sa svjesnošću o svom dahu, koji se stavlja u fokus. Zvuči li vam to poznato? Upravo se trkači najčešće bore s disanjem za vrijeme trčanja, koje zna ponekad podivljati van kontrole kada smo na utrci, čisto od anksioznosti pred start. Ako smo jako anksiozni i puls će nam biti znatno povišeni, a utrka još nije niti počela. Ne bi li bilo lijepo kada bi ste mogli spustiti svoj puls i smiriti disanje? Ako se možemo uznemiriti, srećom možemo se i smiriti. Štoviše, jedan vrlo rašireni mentalni trening, koji se redovito koristi u sportu je upravo oblik meditacije – autogeni trening. Pokazao sve vrlo korisnim ne samo u sportu, a smatra se sastavnim dijelom vrhunskog sporta.
Prednosti asocijativne pažnje u trčanju
Slušamo svoje tijelo – ako smo fokusirani na svoje tijelo, znači da ćemo ga i poslušati, pogotovo za vrijeme treninga. Ljudi nerijetko rade grešku jer guraju svoje tijelo preko granica čak i na treningu, što je zadnje što vam treba. Trening je vrijeme kada bi vašem tijelu trebalo biti ugodno, osim povremeno kada malo treba „stisnuti“, no ako ste bili nježni prema njemu u većini slučajeva, Fred će vam vratiti uslugu na najbolji mogući način. Osim toga, ako osluškujete svoje tijelo cijelo vrijeme, naučiti ćete razlikovati bezvezno „prigovaranje“, kada je Fredu teško poput situacija na utrci i poziv upomoć, kada je situacija ozbiljna, a prigovaranje je tu s razlogom.
Manji rizik od ozljede – nastavno na prvo, ako naučimo osluškivati svoje tijelo i što nam to sve Fred ima za reći, moći ćemo čuti kada stvarno nešto ne štima i reagirati na vrijeme. Na taj način, osim što ćemo sebi uštediti poprilično živaca i boli, nećemo gubiti na formi i vrijeme treninga. Osim toga, jednom kad se navuče ozljeda, često se vraća, upravo iz sličnih razloga zbog kojih je uopće došlo do nje – nismo naučili Fredov jezik i ne razumijemo ga kad nam govori da je on dao sve od sebe i da je sve dalje preko njegovih granica.
Samoregulacija – ovaj dio je posebno važan za utrke, kada svi imamo viši puls, a ponekad i druge probavne smetnje, koje nam mogu ometati cjelokupan tijek utrke. Osim toga, viši puls, znači veći umor, nego recimo na treningu pri istoj brzini trčanja. To se može izregulirati tehnikama opuštanja, odnosno fokusom na svoje disanje, puls, svoje tijelo te razgovor s njim (ne samim sobom i svojim glasom u glavi, nego baš Fredom :)). Pričajte s Fredom, smirite ga i motivirajte, koliko god da vam to možda blesavo zvučalo, moć autosugestije je zaista snažna (ne zove se bezveze autogeni trening).
Kontemplacija – nakon faze fokusa na svoje tijelo i disanje te kad se naviknemo na taj cijeli proces, trčanje će nam postati manji napor, a mi ćemo moći odlutati i uživati u vremenu sa samim sobom te potaknuti možda i neke kreativne procese. Ja sam recimo napisala cijeli ovaj članak na dugom biciklističkom treningu i osmislila cijeli jedan drugi veliki projekt. Na taj način će vam trening postati jedno duhovno i nadasve pozitivno iskustvo, a ne tlaka, što se svima zna dešavati. Pogotovo kada dođete doma s posla, a trening se pretvori u (još jednu) obavezu.
U idućem tekstu više o samoj tehnici postizanja meditativnog stanja kroz trčanje te primjeri vrhunskih sportaša.
piše: Maja Bonačić
Maja Bonačić dječja je psihologinja i pomalo ekstremna sportašica koja je pokrenula niz projekata kojima želi osvijestiti javnost o potrebama djece s autizmom. Svake godine otrči tisuće kilometara, a na biciklu odvozi još i više. Članica je hrvatske ultramaratonske reprezentacije.