Trčanje sam mrzio od malih nogu, kroz cijelu osnovnu i cijelu srednju i cijeli fax. Proklinjao sm tjelesni i proklinjao sam tramvaje i buseve za kojima moram trčati. Za curama nisam trčao jer me ionako nijedna nije htjela.
Kada sam prije nekoliko godina aktivno ušao u svijet visokogorskog planinarstva, trčanje je došlo nekako spontano. Uvijek sam se pripremao planinarenjima po manjim bregima i žustrim hodanjem, ali bilo je očito da mi treba nešto više. Krenuo sam nakon mjeseci silovanja orbitreka na kojem sam prije skidao suvišne kile, i nije bilo lako. No, nije bilo ni mučno. Sjećam se prvog treninga trčanja – istrčao sam manje nego što sam mislio i bilo je teže negoli sam mislio, ali u glavi i tijelu nisam imao mučan osjećaj i misli poput “Je*eš ovo, nikad više….”. Trudio sam se trčati sve redovitije i pomicati granice, dionice su se povećavale, a teren je također postao strmiji. Trčanje je postalo sastavni dio mog treninga, a uskoro sam prešao i na nasip.
Godinama sam cugao s ekipom u večernjim satima kod Močvare prije koncerata i raznih partya, čudeći se kakvi to luđaci trče pored nas i kako im se samo da. Odakle volja za takvu ludost?! Nisam ni sanjao da će se jednog dana situacija promijeniti – ja sam taj koji trči, a neki klinci, koji piju na livadici, me čudno gledaju, prije negoli će ući unutra na neku dobru svirku. Volim trčati dok je nasip krcat i dok je prazan. Volim uživati u koracima desetaka polaznika iz škola trčanja, ili samo svojima dok nema nikoga. Najljepše mi je bilo jedne večeri kada se čuo samo vjetar, ali osjećao sam se kao sportaš na punom stadionu navijača. Jer znao sam, planina ponad grada dunula je vjetrom i na taj način me bodri. Jer nije lako istrčati do kraja – svako malo pomišljaš na odmor, pa “zašto ne bih sjeo malo na ovu klupicu”, pa “ne moram otrčati baš do kraja, mogu dio odšetati pa prekosutra istrčati dulje….” ali nekako skoro uvijek istrčim do kraja kako je planirano. Biti ustrajan, ne odustati, pomicati granice, bez pressinga. Natječeš se sam sa sobom, na kraju umjesto medalja i pehara dobivaš doma nagradu u obliku velike krigle soka ili neke fine klope.
Mnogima je čudno zašto trčim. Ima onih koji imaju Justin Bieber frizurice, ljubičaste trenirke i dijamantne naušnice u uhu, pa zamnom viču “pederu!” dok protrčim u tajicama kroz grad. Jer ima ljudi koji trčanje ne vole, kao što ga ja nisam volio. Ili ih je čak sram baviti se nekom fizičkom aktivnošću dok ih drugi gledaju. Ne vole uglavnom jer im je teško, a ljudi ne vole teške stvari, muku i znoj. No, do lijepih i vrijednih stvari u životu ne dolazi se lako. Trčanje mi je prestalo biti mučenje i postalo je zabava, radost, ispunjenje. Mantranje i psihički odmor, terapija i punjenje baterija. Koliko god se osjećao umorno nakon trčanja, uvijek sam preplavljen onim pozitivnim osjećajem da sam napravio nešto dobro za sebe. Jer putevi do vrha planine brojni su i različiti, među njih spadaju i dionice otrčane po Sv. Duhu, Jarunu i nasipu. “Kako bi planinarenje bilo uživanje, a ne mučenje, treniramo!” – kaže moj drug Ivan iz Niša, i jako je lijepo to rekao.
Utrke i polumaratoni nikad me nisu zanimali, jer svijestan sam toga da nisam brz. Okej, svatko ima svoje razloge zašto se nečim bavi. U mom trčanju, kao i planinarenju, lijepo je što nemam pressing. S nikim se ne natječem, nemam nikakvih vremenskih normi, karijera mi ne ovisi o istrčanom rezultatu. Jest, lijep je svijet trčanja, u kojem nije važno koliko si brz. Jer sport nisu samo medalje i rekordi, sport je umjetnost pokreta i gibanja. Uživam u tome, uživajte i vi!
napisao: Matej Perkov
“S nikim se ne natječem, nemam nikakvih vremenskih normi, karijera mi ne ovisi o istrčanom rezultatu.”
Rekao bih, da to nije potpuna istina: takmičiš se sa samim sobom, poboljšavaš svoje sportske sposobnosti, ne očekujući priznanje, nagradu zbog toga, već jednostavno uživajući u tome, a to je jako mnogo. I pozitivno.