Dugačka povijest Vigarano maratona doživjela je brojne varijante staze, pa je i ove godine iznova dizajnirana. U prapočetku se startalo u malom mjestu Vigarano, nakon čega bi trkači spojili još nekoliko isto tako malih gradića i na kraju završavali trku ponovo u Vigaranu. Na svom putu bi prolazili i kroz Ferraru, najveće mjesto u regiji. Zadnjih desetak godina su Vigarano i Ferrara zamijenili uloge, pa je start i cilj upriličen u Ferrari, a kroz Vigarano se samo protrčavalo negdje oko 30-og kilometra. Stoga je maraton dobio još jedno ime “Ferrara marathon”, mada se organizator i povijest trke nisu mijenjali. Zbog relativne blizine, na njemu je svake godine nastupalo dosta hrvatskih maratonaca, nerijetko i u organiziranim autobusnim grupama, koje su uglavnom inicirali trkači iz varaždinskog kluba “Marathon 95”. Zadnjih 3-4 godine veliku konkurenciju ovoj trci radi maraton u Trevisu, koji jako dobiva na popularnosti i odvlači mnoge trkače iz Ferrare, a bogami i dobar dio hrvatskih.
Maratoni u trećem mjesecu su, zahvaljujući relativno praznom trkačkom kalendaru i globalnom zatopljenju, vrlo dobra, ako ne i jedina prilika da se otrči dobar rezultat u povoljnim vremenskim uvjetima. Sve kasnije žestoko ulazi u kompromis s visokim temperaturama i bogatim programom domaćih polumaratona. Naravno, uvjet za dobar rezultat je dobra zimska baza s puno kilometara.
Ove godine je odlazak organizirao zagrebački klub “Sljeme”, a mini bus su dodatno popunili trkači iz Veterana, Žumberka i Kastva. Staza je ponovo promijenjena jer je u program uvršten i polumaraton pa su se trčala dva mala kruga od 11 i 10 km po ulicama Ferrare, a maratonci su nakon toga trebali napraviti još jedan poveliki krug van grada. Meteorološki uvjeti su bili gotovo idealni. Kiša je u Ferrari padala cijeli tjedan pred maraton i prestala u subotu ujutro; temperatura u granicama savršenstva, između 10ºC i 15ºC; vjetar u prvom dijelu zanemariv, a kasnije malo ipak jak; vlaga ipak malo previsoka, oko 75%. Gotovo kao izmišljeno za trčanje, mada su maratonci po tom pitanju velike picajzle i uvijek nađu neku otežavajuću okolnost u vremenskim (ne)prilikama. Međutim, ovakvi uvjeti se dešavaju na jednom od 15 maratona i ne treba biti sitničav.
Društvo u busu je dodatno obogatio bosanski maratonac Ðuro Kodžo, koji je u Ferraru došao ne bi li ulovio jedan od posljednjih vlakova za olimpijske igre u Pekingu. Za to mu je trebao rezultat bolji od 2:18, što nije bila nemoguća misija, s obzirom da je na Zagrebačkom maratonu prošle jeseni pobijedio s 2:19. Osim njega, elitu su sačinjavali Marokanac En Guady i dva trkača iz Eritreje (Medhanie i Gottom), koja postaje nova dugoprugaška velesila. Kodžo je planski prošao polumaraton za 2:08:10, ali ubrzo je nakon toga pao u tempu i na kraju se dovukao na cilj za 2:32, štedeći se dobrim dijelom, čuvajući usput 4. poziciju. Pet minuta iza njega je pristizao drugi paket od 5 trkača, na začelju kojeg su bili i naši maratonci Hrvoje Kovač i Goran Murić. Odličnom završnicom Hrvoje je uspio u zadnjem kilometru prestići dva talijanska trkača i smjestiti se na 6. poziciju s vremenom 2:37:32, dok je Goran ostao na 9. mjestu s vremenom 2:38:20. Malu nesmotrenost su obadvojica napravili na startu, smjestivši se gotovo na začelje, za što su izgubili 18 sekundi od pucnja, koliko je razlika između bruto i neto rezultata. Ali, sve ostalo je bilo odlično, osobito kada se uzme u obzir njihov prolaz na polumaratonu 1:19, a najbrže su otrčali posljednjih 7 kilometara, što je znak dobre pripremljenosti i odlično raspoređene energije. Njih dvojica su u kombinaciji s Katalenićem i Trsom postali prvi klub u Hrvatskoj koji je na jednom maratonu imao 4 trkača ispod 2:50!
Međutim, to nije bio kraj hrvatskog dana u Ferrari. Desetak minuta iza njih uslijedio je novi vatreni paket (Danijel Katalenić, Tihomir Mrkojević, Ivan Trs, Robert Vegše) na vremenima od 2:49 do 2:51. Rezime svega je da se u prvih 25 na ciljnoj listi skrasilo čak šest naših maratonaca!!
No, onda je uslijedio i konačni šlag na tortu. Spiker je cijelo vrijeme obavještavao publiku u ciljnom prostoru da je u vodstvu naša Antonija Orlić. Kada je zadnji put, 5 kilometara prije cilja javio da ima prednost od minute i pol, znali smo da će i pobijediti, jer je iznimno dobra u završnicama. Tako je i bilo. S vremenom od 2:57:32 prolazi ciljem u trci u kojoj je prošle godine osvojila treće mjesto s 30-ak sekundi slabijim rezultatom. Ali, za razliku od posljednjih 10 maratona na kojima je nastupila, sad konačno nije bila brža u drugoj polovici, jer je imala pad od 40 sekundi, što je kasnije obrazložila “…da joj nije trebalo”.
Antonija je u zadnja dva mjeseca pred maraton istrčala sveukupno samo 450 kilometara, što dovoljno govori o kakvom se potencijalu radi. Ostale maratonke (a bogami i maratonci) za ovakav rezultat moraju pretrčati barem 2 do 3, pa čak i 4 puta veću kilometražu. Pa čak i onda vrlo teško (ili nikako) probijaju magičnu maratonsku granicu od 3 sata, s kojom se Antonija doslovno nonšalantno poigrava. Ženski uspjeh je nešto kasnije dopunila Veronika Jurišić na sedmom mjestu otrčavši dva filigranska polumaratona po 1:44 svaki.
I još dva zanimljiva veteranska podatka: Ivan Trs je u svojoj 47. godini otrčao osobni rekord 2:49:44, što preračunato s tabelama hendikepa daje rezultat od 2:36! Malo je hrvatskih maratonaca koji su se u kategoriji M45 spustili ispod 2:50, koliko je meni poznato to je uspjelo samo Miljenku Filipčiću i Franji Lončaru, pa bih molio one koji znaju više da upotpune informaciju putem komentara. Druga zanimljivost je vezana za Franju Lončara koji je u Ferrari pobijedio u kategoriji svih maratonaca iznad 50 godina s lijepim rezultatom 3:08:52, što preračunato vrijedi 2:43!
Na stranicama Runner’s World mogu se naći tabele koje vrednuju rezultate veterana po odgovarajućim hendikepima i daju ocjenu njihove izvedbe, koje izgledaju ovako:
- iznad 60% = lokalna klasa
- iznad 70% = regionalna klasa
- iznad 80% = nacionalna klasa
- iznad 90% = svjetska klas
- 100% = nivo svjetskog rekorda!
Naš Franjo je zadovoljio nivo regionalne klase sa 76.58%, dok se Ivan Trs može pohvaliti statusom nacionalne klase sa svojih 80.01%.
Link na kalkulator http://www.runnersworld.com/cda/agegradingcalculator/0,7977,s6-238-277-415-0-0-0-0-0,00.html
Ukupno je u Ferrari trčalo 875 trkača, od čega 386 na polumaratonu (61 žena, 325 muškaraca) i 489 na maratonu (52 žene, 437 muškaraca). Od toga broja njih 30 je došlo iz Hrvatske (10 na polumaratonu i 20 na maratonu), što je nešto malo više od 4%. Sljedeća najezda Hrvata na Italiju očekuje se za 3 tjedna u Trevisu, kamo organizirano odlaze skupine trkača iz Varaždina i Jastrebarskog.
Ferrara maraton je nivo natjecanja kojeg bi brojnošću Zagrebački maraton trebao dostići u sljedeće 2-3 godine, ako se zadovolji inercija. Kvalitetom natjecateljskog kadra su trenutno u egalu, a po nagradnom fondu je Zagreb čak i jači. Organizacija u nekim elementima poslovično traljava (kada su u pitanju Talijani), ali na simpatičan način. Web stranica im je očajno neinformativna, pokloni poslovično bogati (kada su u pitanju Talijani), medalja standardno kvalitetna, isto kao oznake i okrepe, a najviše su nas oduševili majicom za sve učesnike, vrlo kvalitetnom od New Balancea i što je nama bilo najugodnije iznenađenje – sa slikom Veronike Jurišić na leđima! Jel’ trebam za kraj reći da je “Sljeme”, istina neslužbeno, pobijedilo i u klupskoj konkurenciji, proširivši svoju dominaciju izvan balkanske granica, čak na ribolovnu zonu ZERP!
Text i photo by Janko