Svaki se sportaš, bio on profesionalni ili rekreativni sportaš, grozi ozljede. Stvar je sasvim jednostavna – ulagao si u nešto jako puno truda i vremena (svoju formu), trenirao marljivo te želiš vidjeti neke rezultate svog tog truda. No, neki puta nas ti rezultati zaobiđu, jer smo u tom procesu negdje pretjerali, možda samo malo ili se jednostavno nismo dovoljno odmorili kada smo to trebali. U svakom slučaju, sada je gotovo – ozljeda se dogodila i sad moramo to što prije sanirati.

Razlozi ozljede mogu biti razni, no što je tu je, ona se dogodila i prvi korak je probati analizirati zbog čega se ona dogodila. Jesmo li se pogurali prejako, kada nismo trebali? Da li općenito treniram previše ili prejako? Da li se dovoljno i na pravilan način oporavljam? Važno je biti objektivan i samokritičan, jer tek ako otkrijemo pravi razlog nastanka ozljede, možemo se osigurati da se ona ne ponovi. I ne, ozljede ne bi trebale biti sastavni dio rekreativnog sporta.

Često se upravo kod rekreativaca dogodi da ozljeda bude uzrok prestanka bavljenja trčanjem, jer im se čini da trčanje možda ipak nije za njih ili pak misle da se nikad više neće moći vratiti u formu nakon ozljede i da sve što su prije trenirali je, naravno, izgubljeno i nepovrat. To, naravno, nije istina.

Psihološka strana ozljede

Šalu na stranu, svakom trkaču ozljeda teško pada jer se javlja kombinacija između apstitnencijske krize i straha od povratka na početke. Ozljeda je, psihološki gledano, jedan veliki stres. Nakon teže ozljede (koja onesposobljava sportaša tri ili više tjedana), dolazi do značajne promjene raspoloženja, već u roku 24 sata od nastanka ozljede. Najčešće emocije koje se javljaju su depresija, anksioznost i ljutnja, a istovremeno opadaju pozitivne emocije kao što su samopoštovanje i samopouzdanje. Sportaš prolazi kroz psihološke stadije nakon ozljede, tako da taj model psihološke razrade ozljede često uspoređuju s modelom žalovanja, zbog svojih sličnih faza (OK, do sada vam je već trebalo biti jasno da trkači nisu baš normalni :)).

Dakle, ozlijeđeni trkač prolazi kroz 4 stadija:

  1. Stresor (ozljeda) – to je onaj definitivno ljuti dio koji je često popraćen unutarnjim (a ponekad i vanjskim) urlanjem „Neeeeeeeeeeee!!!!“, s prigodnim, živopisnim, popratnim vokabularom.
  2. Kognitivna procjena situacije – ok, nešto se dogodilo! „Ma nije ništa… Ili? Uff, to stvarno boli, a i nekako je to čudno škljocnulo..“ Dakle, procjenjujete nastalu štetu! Slično kao i s autom, kada ga izgrebete prvo izletite van pogledati što ste napravili i koliko će vas to koštati. A zatim slijedi reakcija. Ona PRAVA reakcija.
  3. Emocionalni odgovor – taj odgovor je, naravno, uvijek negativna emocionalna reakcija (osim ako ne pokušavate izbjeći vojsku ili ispit). Najčešće prvo uslijedi val ljutnje i reakcija tipa „Zašto baš meni; Zašto sada, a sve je bilo super“ itd. Zatim nastupa očaj, koji je u biti mješavina ljutnje i tuge te na kraju tuga, a kod ozbiljnijih trkača moguće je i trajnije sniženo raspoloženje, odnosno depresija.
  4. Posljedice stresa – zadnji stadij ovisi isključivo o vama. Dakle, iako ne možemo uvijek identificirati razlog ozljede, kako ćemo se nositi s njom ne ovisi o nikome drugome osim o nama samima.

Ključno pitanje koje si uvijek morate postaviti kada vam se dogodi nešto negativno je: „Ok, to što se dogodilo više ne mogu promijeniti ili utjecati na to, ali što ja sada mogu napraviti da popravim situaciju?“ Dvije ključne riječi su ‘ja’ i ‘sada’. Upravo zato sportaši s unutarnjim lokusom kontrole (vjerujemo da smo mi odgovorni za sebe i svoje postupke) se puno brže i uspješnije vraćaju sportu, nego sportaši s vanjskim lokusom kontrole (vjerujemo da su sudbina i sreća odgovorni za ishod).

Povratak na staze

Dakle, niste odustali u potpunosti od sporta (naravno, ako zaista nema medicinske potrebe za tim) te ste se odlučili uhvatiti u koštac s problemom u kojem se nalazite. Slijedi par savjeta:

  1. Strpljenje – morate biti strpljivi i čekati da u potpunosti sanirate svoju ozljedu, jer ćete se u suprotnome odmah ozlijediti, često puno jače nego prvi put. Svi mišići imaju svoju memoriju i nikad vam neće biti poslije ozljede kao da nikad niste trčali pa makar pauza potrajala i malo duže.
  2. Subjektivan osjećaj – nemojte uopće nositi sa sobom neki smart-sat. Iz znatiželje ćete doći u napast da si odštopate neki interval i onda ćete pasti u depresiju jer niste na istom nivou, uvjereni da nećete ni biti više nikad na tom nivou. Trenirajte prema subjektivnom osjećaju, a opterećenje mjerite u postocima („danas idem na 50%, a ubaciti ću koju minutu na 70%“).
  3. Uspoređivanje – ako nemate sat, ne možete se niti uspoređivati sa samim sobom prije ozljede, što je isto iznimno važno da NE radite. Naravno da će ozljeda ostaviti nekakav trag, ali taj trag je samo privremen i najčešće nema razloga zašto se ne bi vratili u prijašnju ili bolju formu (naravno, uvijek su moguće neke trajne ozljede, ali to je iznimno rijetko).
  4. Strpljenje – 🙂
  5. Cilj – ovo je jako bitno. Ljudi često naprave pogrešku i slično kao na početku trčanja, postave si nerealan i težak cilj (jer su nestrpljivi). Dakle, postavite si cilj prema SMART načelima, pri čemu je naglasak na tome da on bude realan i dohvatljiv. Ako si na pravilan način postavite cilj, on će sam po sebi biti iznimno motivirajući.

Nakon svega, vratimo se na naše ključno pitanje – što ja moram napraviti da se uspješno vratim trčanju? To vam mora biti konačan cilj, a do tog cilja vas vodi put popločan manjim ciljevima i svaki puta kada ne znate je li neka odluka dobra ili ne, provjerite da li se i dalje nalazite na tom putu.

I ne zaboravite, koliko god dugo trajala pauza zbog ozljede, već s prvim pretrčanim metrima nakon nje, vi ćete opet biti trkač!  🙂

Napisala: Maja Bonačić,  magistra psihologije