Zapela sam. 

Gaddno sam zapela. (dva “d” su u početku bila tipfeller al, sad sam skužila da mi nekak jače riječ izgleda, pa ću ih ostavit)

Nakon problematičnog koljena i onih prvotnih neuspjelih isprobavanja “jel napokon proradilo kak spada”, odlučila sam odpauzirat kolko treba i posvetit se vježbicama propisanim od strane stručng medicinskog osoblja. Jer kaj: došla bi na dužinac, koljeno bi ‘zdržalo 5 km i onda bi opet šepesala slijedeća tri dana, izbjegavala stepenice i šetanje pesa. Pa bi nakon tjedan dana opet išla probat “jel radi” – i opet ista priča. Muž je već zaključio da to namjerno radim samo da ne bih morala s pesom van po hladnonći. Jer, nije tajna da sam straaaašno zimogrozno biće.

Taman kad mi je palo na pamet (a na tome je i ostalo) da bih mogla opet uskočit u tenisice, srokala me (kao pravu modernu i IN ženu koja prati trendove) ova prokleta viroza radi koje sam jedno tjedan dana lječila nesnosnu grlobolju i prebacivala se po krevetu s boka na bok, ovisno o tome jel mi se napunio ljevi ili desni nos. Znate ono kad nemrete spavat od sinusa pa šaltate telku u spavaćoj, a imate samo 6 kanala jer nedate (rozom) provajderu hrpu novaca za dodatnu škatulju, i onda u noćnom programu naletite na proročicu Anastasiu koja skida uroke pomoću čarobnog ogledala u kojem skaču lopice s grafikom komodorca, a vi ozbiljno razmišljate da ju nazovete za 6,99 da vam riješi problem sa šmrkljima? Da mi mob nije bio van dohvata ruke u struji, vjerojatno bih ostatak noći provela “puštajući kosu i slušajući Vajtsnejk”.

10885148_10154074728828532_4860147991962333341_nNakon tih tjedan dana žešćeg gutanja tableta, češnjaka,  meda, cimeta, češnjaka, đumbira, domaćih sirupa, mantranja, češnjaka, molitvi i ostalih alternativnih metoda ozdravljenja, krenuo je ATP Zagreb Indoors na kojem već 5u godinu najavljujem dvojezično playera lijevo from the chair i playera desno from the chair. 10 dana Doma Sportova, od jutra do mraka, nije mi davalo nikakvu mogućnost da opet uskočim u tenisice. Ok, jesam prebacila par loptica preko mreže s Južnim (mislim da mi je opasno puštao), al sam ipak pazila na koljeno.

U jednom momentu mi se došel javit Marin Čilić. Rekla sam mu da mi je baš žao kaj je ozlijedio rame i nije išel na Australian Open, a onda sam mu potanko objasnila kako ga potpuno razumijem jer se eto, i ja oporavljam od grozne upale patelarne čašice i kak vjerojatno nebum mogla trčat Novosadski polumaraton. Dobar je Marin. Jako pristojno me saslušao.

Završio je i tenis, al s obzirom da sam 10 dana bila van pogona – trebalo je nadoknadit zaostatke. A onda me ulovila lijenost. A kad bi me pustila lijenost, ulovila bi me zimogroznost. I tako naizmjence.

Odluka je pala da danas idem na trening. Nisam stigla. Jednostavno sam imala previše stvari za obavit (a i jer raznorazni poslodavci uvijek čekaju zadnji tjedan za slanje papira za poreznu prijavu, ufff). No, da ne bih opet ispala fjakasta – ušla sam u tenisice i odlučila istrčat rutu po kvartu. 

Tenke, šuškavac, šilterica – idem.

Silazim niz stepenice, i preskačuć lokvu u polumraku na puteljku u dvorištu rastepem se koliko sam dugačka i široka. Naime, doskočila sam na tenisku lopticu. Pes. Indoors. Majkumu!!!

11004486_10154149334823532_589271606_n

Osim izgrebanih dlanova, i puknutih tajica na koljenu – mislim da je sve ok. 

Sutra je novi dan. I novi pokušaj.

Ili da možda ipak nazovem Anastasiu?

 

sreće nema: Ivi First