Marathon des Sables 2012

Highway to Hell 246/6!

To su brojke za najpopularniji i najzahtjevniji  extremni ultratrail u trčanju koji trenutno postoji, a prema The Times magazinu i jedan od 10 najtežih sportskih događaja na planeti sveukupno. Opravdano.

Strahopoštovani MARATHON DES SABLES u Maroku, negdje u Sahara pustinji! 246 km za 6 dana, plus-minus 6 olimpijskih maratona s početnih 13 kg teškim ruksakom na leđima, temperaturom i do 54 stupnja preko dana, a noćna i ispod 10C. Potrošene hrane i dodatnih sportskih potreba okolo 18.000 kcal, vode 88 litara, tape trake i flastera cca 3 metra, po 20 solnih tableta na dan, niti jedna tableta za bolove, 4 kg tjelesne težine ostavljeno po Sahari, nekoliko cm otpadnute kože na stopalima, izbušeni nokti na nogama da se drenažira sakupljena voda ispod njih, 80 gr samogorećih tableta, 8 dl lončić, 12 porcija sintetičkog fooda, 600 gr vreće za spavanje, istrošene glasne žice na svakom startu od urlanja uz AC/DC i Highway to Hell. I u konačnici bogatiji nego sam ikad bio!

BACK TO THE ROOTS

Povratak korijenima. Sve ove brojke nisu u stvarnosti ništa u odnosu na doživljaj i na potvrdu biti učesnik i uspješno završiti jedno takmičenje koje se ne može usporediti niti sa jednim drugim. Možda nije ispravno reci takmičenje nego generalni ispit sposobnosti i trenutnih mogućnosti. Ali tamo nitko ne želi glumiti heroja današnjeg doba, a potvrđeno je da heroji umiru sami.

Iz tog razloga tamo se dijeli svaka lijepa pa i teška sekunda s ostalim učesnicima. Već nakon dolaska na početnu etapu osjeti se jedan naboj i dinamika grupe koja te nosi i drži do samog povratka u realni i svakodnevni svijet. Nisam ni mislio kako jedan najobičniji beduinski šator, kojeg svakog trena može odnijeti pustinjska oluja u nepovrat, ima neprocjenjivu vrijednost i emocionalno će biti moj sweet home. Kako zimeri postanu preko noći dio familije s kojima dijeliš i ono malo vode ostalo u PET boci, a koja znači opstanak. Svaki dolazak jednog po jednog iz šatora se slavi kao zajednička pobjeda… fantastično! A bilo nas je 7 patuljaka u šatoru 107. Austrija, Hrvatska, Njemačka i Slovačka.

A koliko može biti brutalan i okrutan ovaj ultratrail uspoređujem s činjenicom iz tragične 4. etape od 82 km. Prošlogodišnji pobjednik, marokanac Rachid El Morabity, do tada trenutno vodeći generalno kao i u toj etapi također, jednim nekoncentriranim korakom lomi nogu… 4 min pred ciljem, nakon 81 km! Možda na prvi pogled djeluje jako monotono i jednolično, međutim ovdje postoje svi elementi jednog trail trčanja, a koji samo ondje se nalaze.

U Maroku najveće pješčane dine, planine od pijeska kod Merzouga, isušena jezera s betonski tvrdim tlom, kameniti i skoro abstraktni planinski prevoji, zelene oaze s palmama, nepresušeni potoci, pustinjski travnjaci na kojima stotine deva se pitaju tko im to gazi po hrani, downhills po pijesku sigurni samo uz držanje za konopac, nepregledne ravnice u kojima se spaja zemlja i nebo koje na trenutak djeluju kao neka druga, surealna planeta.

A prema pričanju učesnika koji su već nekoliko puta bili na MDS, ove godine stavljeno nam je nadprosječno mnogo kamenja na put. Sve je na kraju rezultiralo time da dobijemo, pored redovnih, dodatne žuljeve na stopalima. Ali u tome i jeste posebna čarolija i izazov jer sve do jedan dan prije starta nemamo nikakve informacije o etapama! I zato ovo nije samo trail trčanje, ovo je avantura u nepoznato.

DEJA VU…

O tjelesnim i mentalnim izazovima nije potrebno mnogo reći. Ali zamisli bilo koji sport u kojem 6 puta za 6 dana imaš finalnu utakmicu i svih 6 pobijediš! Jer samo jedan poraz, jedna nedovršena etapa i već možeš slušati kako ti sutra plješću preostali učesnici na startu nove etape. Nezamisliva i neizmjerljiva količina kumulacije adrenalinskog naboja koji čak i za vrijeme kratkotrajnog spavanja ne popušta iz želje biti na vrijeme budan i pripremiti se za novi start. Jer jalas (požuri), kako im tepamo, domaći pomagači u 06.00 bez pardona kidaju i ono malo platna iznad glave kako bi na vrijeme bilo sve postavljeno na novom cilju današnje etape, da te sa spasonosnom sjenkom dočeka tvoj sweet home. A da nema onog pieps tona koji mjeri vrijeme na kraju etape moguće je da bi se išlo još i dalje, jer tijelo je imalo samo jednu misao-dalje, korak po korak, gutljaj vode, dalje, kao u transu. Runners high, onaj osjećaj dok trčiš i kao da probijaš vremensku barijeru, a sve oko tebe djeluje zamrznuto, zaustavljeno u prostoru i vremenu, a umor nikako da te dostigne. Ovdje se ponavlja iz dana u dan. I sa svakom završenom etapom sve si jači i sigurniji.

Na startu dok gledaš lica takmičara vidiš jednu pozitivnu energiju i odlučnost, bez obzira na sve žuljeve, bolove na ramenima, stomačne neravnoteže. Fascinirajuće kako se organizam programira.

Organizatorski jedno ogromno i besprijekorno ljudsko umijeće i volja. Uz 2 helikoptera, 2 deve, 25 jeepova, 20-ak vojnih transportera i oko 400 volontera i oficijalnih osoba za potrebe cca 900 učesnika sve je imalo jednu vojničku preciznost. A jednu od velikih uloga imali su i 50-tak sanitetskih i zdravstvenih volontera za sve potrebe, a prije svega za bušenje i dezinficiranje nemilosrdnih žuljeva. A tko nije imao vremena čekati u redu ili nije bio hrabar da mu to drugi rade onda je mogao uzeti sve potrebno i vlastoručno započeti reparaturu. Jer radi se serijski i bez prethodnih konzultacija. Iskreno rečeno prvi i zadnji put sam koristio njihove usluge, sve kasnije servise radio sam sam. Rekao sam već, nismo došli glumiti heroje.

BOMBON ZA OSMIJEH…

Jedna od mnogo upečatljivih scena ostaje mi posebno urezana. I pored vlastite nemoći, skromnosti, napuštenosti, usamljenosti, dešavalo se da nas na etapi presretne i dočeka domaće stanovništvo iz neprimjetnih koliba. Nezamislivo motivirajuće i čisto ljudski prilazila su nam djeca u školskoj starosti i nesebično trčali pored nas pa čak i pružali ruku da nas dodirnu i koliko toliko povuku malo naprijed! Bosi i u blijedim majicama pored nas sa hightech opremom na nogama i na sebi. Nekoliko sekundi znače i njemu i tebi kao vječni kontakt sa jednim nepoznatim i nezamislivim svijetom! I dan danas žalim i žalit ću što nisam imao koji gram više slatkiša kod sebe. Jedan bombon za iskreni smijeh…

NEPROCJENJIVO, NEUSPOREDIVO, NESEBICNO!! Ali cijeli ovaj MDS u svim godinama svog postojanja ima veliki humanitarni karakter i preko sponzora i putem našeg učešća sakuplja financijska sredstva za poboljšanje života stanovništvu u tim područjima Sahare. Uspješno. Napraviti jedan od najvećih koraka u ultra – trail trčanju koji postoji, a paralelno pridonijeti i za dobrobit je neograničen ponos i prilika da sam sebi svaki učesnik prizna da je iskoristio jedan tjedan svog života na najbolji mogući način. Trčim, trpim a pridonosim. Samo da je više ovakvih prilika… ovako Marathon des Sables-maraton pijeska, ima jedinstveni trag iza sebe.

Ah da, umalo sam zaboravio spomenuti, mada to je manje bitno… učestvovalo nas je oko 900 iz 49 zemalja svijeta. Uspješno nas je stiglo na cilj 795, a ja sam zastao na 384. mjestu. Kod muškaraca pobijedio je jordanac Al Agra Salameh, a kod žena francuskinja Laurence Klein, to su pobjednici na papiru ali svih 900 su moralni i na neki svoj način pobjednici… i ovdje kad se pretiče konkurent tradicionalno mu se pogleda u lice uz tapšanje po ramenu, motivirajuće poželi dovoljno snage i da izdrži do kraja. A na startu nove etape se spomene broj odustalih i uz gromoglasni pljesak im se preostali obrate u znak podrške i utjehe. Ovdje nećeš biti na naslovnim stranicama i nisi champion, ovdje nema VIP, od prvog do zadnjeg svi dijele istu podlogu za noćenje, istu vodu i isto sunce, svatko nosi poput puža sve svoje na leđima. Ovdje se zadnji koji ulazi u cilj dočekuje sa špalirom i pljeskom od pristiglih.

Ima ultraša koji su na dan originalnog maratona, 5.etapa, trčali svoj jubilarni 800-ti ili 100-ti maraton, ali samo su spomenuti pred start bez dodatnih ceremonija i uz velikodušni pljesak. Respekt prema svima na najveće mogućem nivou. Koje još takmičenje ima ovakav nepokvareni sportski duh? Već 27 godina i tako će vjerujem ostati. Za usporedbe i samopotvrde postoje masovni sportovi i mnoga druga još brze-dalje-više-extremnije casual takmičenja. Bitno je imati jasnu viziju što se želi time postignuti na kraju.

Zahvaljujem se svima na podržavanju ovog vanserijskog poduhvata, posebno makedonskoj tvrtki CERMAT iz Bitole, koja proizvodi sladoled, a što su svi moji suputnici željno priželjkivali, barem jedan na dan.

Švicarskom proizvođaču hrane i suplemenata za sportaše SPONSER, koji se pokazao kao izvrstan produkt za podršku tjelesnih sposobnosti. Familiji i svima koji su imali razumijevanje za ovu avanturu te su danima i noćima sjedili pred kompjuterima da uživo putem statične kamere u cilju prate moj dolazak.

Medalja je za sve istog sjaja. Ono sto mi je upijeno preko očiju trajna je i neizbrisiva uspomena, a 3 litre pijeska sa završnog cilja, toliko sam mogao po etapama max. ponijeti vode istovremeno do sljedeće stanice, više nego topljeno zlato. Svi tragovi već iste noći su izbrisani sa pijeska kao da nas nikad nije bilo.

Pustinja čuva i njeguje svoju čistoću, sklad i samoću. Ništa i nitko nije jači od nje. Ako respektiraš istinu da su tvoje mogućnosti ograničene bit ćeš od pustinje nagrađen.

Ja sam neizmjerno ponosan na ostvareno! I probio sam pijesak po prvi put nakon 27 godina svim nadolazećim Hrvatima, Makedoncima i okolnim ultrašima, samo hrabro…

Inshallah.

Nenad Lazic, Osijek
email: lazic@marathonenad.eu