Ljudi su sretni!
Ljudi su nasmijani!
Ljudi ovdje imaju nešto što smo mi odavno izgubili!
Nešto što nas nitko ne uči, a ipak je u nama.
Na jednom mom treningu, Aul me pitao čujem li vjetar? Rekao mi je da sjednemo i odemo s vjetrom, da nas vjetar može odnijeti. Sjeli smo i otišli!
Ovdje je naime 2001. godina. Milenij su proslavili 11.9.2008. godine, taman smo ga promašili. Budući da su polovica stanovništva ortodoksni kršćani (pravoslavci) Božić slave 7.1, tako da nam godišnje ne ginu dvije Nove godine i dva Božića. Ostatak populacije, tj. 45% su muslimani.
Sve javne ustanove i trgovine ne rade ni za jedan praznik, bio pravoslavni ili muslimanski. Tako da klinci, na njihovu sreću nemaju škole duplo više od njihovih drugara u ostatku svijeta. Naši svi trkači su iz istog sela i svi su muslimani. Ne pričaju amharek (službeni jezik države) već neki svoj dijalekt kojih ima preko 80 u Etijopiji i međusobno se ne razumiju. Slova na amhareku su nešto kao obla glagoljica, uglavnom ne možeš skužit ni jedno jedino slovo.
Podosta žena pravoslavne vjeroispovijesti je tetovirana po licu i rukama. Tetoviraju ih još dok su curice. Obično sve isto; križ posred čela ili kao neka spojena slova U po donjoj vilici ili vratu. Nerijetko je i kombinacija oba motiva. Uglavnom zanimljivo.
Muslimanke sve imaju jaaako zgodne marame i duuuge haljine, katkad i one imaju tetovirane ruke, samo gornji dio šake.
Svi stanovnici ovog prašnjavog grada imaju jedan vrlo zanimljiv tik koji ponavljaju jednom u 5 min: kao da između normalnih udisaja zraka moraju jednom prisilno udahnuti, pa to izgleda mala zbunjujuće. Pogotovo kad razgovarate s njima. Jer nakon što to naprave, ispada kao da si nešto krivo rekao, ili ko da su se oni zbunili. Pa nam prvih par dana nije bilo jasno u čemu je problem.
Vremenska razlika je 2 sata (npr. tu u Etiopiji je 8 ujuto,a u Hrvatskoj 6 ujutro) ali im je sve zbrčkano, imaju i drugačiju satnicu, Sunce po njihovom zalazi i izlazi u 12 sati (dakle, razlika je 6 sati od europskog vremena.) Pa se ti dogovori s nekim za nešto. Prvo moraš definirati o kojem vremenu uopće razgovaramo.
Afrički vozači automobila su najgori vozači koje sam vidio. Mislim, teško je to i za opisati. To se jednostavno mora doživjeti. Nemaju pojma po kojoj strani se treba voziti. Kojom stranom se pretječe. Zebre su im valjda neke debilne šare na cesti, a iscrtkane crte posred ceste nitko ni ne primjećuje.
Brzine u autu. O brzinama u autu bolje ni da ne pričam, u zavoje ulaze u 4., uzbrdo se voze u 5., a kreću na semaforu u 3. Auti se gase svaki km. Kad se zamagli staklo iznutra, pale brisače i polijevaju šajbu izvana. Da mi netko ovo sve priča kaj sam doživio u ovih par dana stvarno mu ne bih vjerovao. Jedina svijetla strana svega je da se nitko po gradu ne vozi preko 60 km/h, bila gužva ili prazna cesta. Mislim, ne bi se ni ja usudio da tako vozim.
Žene imaju sva prava. Jedna vrlo demokratska zemlja. Kako imaju prava, tako imaju pravo i raditi u rudniku i na gradilištu. Na svim silnim gradilištima po gradu žene rade najgore moguće poslove s totalno primitivnim i neadekvatnim alatom. Ne želim ni razmišljati za koje novce rade te poslove od jutra do mraka. One rade sve poslove u kućanstvu; od kuhanja ručka pa do odlaska na izvor po vodu 10 km dalje od kuće. Ukoliko su djeca premala da bi ih pratila hodajući, nose ih zavezane u krpe na leđima.
U avionu, kada sam dolazio u Adis, upoznao sam se sa njihovom pjevačicom koja živi u Nizozemskoj, Minyeshu, i rekla mi je da su cure najzgodnije na svijetu (eto, sad ispada da je tu sve naj…), a kad ono stvarno. Tek sam jučer skužio kako je tetka planetarno popularna kad sam vidio plakate po gradu. Izgleda ko da ima 28 g, a kad ono skoro 40.
Lijepe žene prolaze kroz grad, ja na uglu stojim sasvim sam.
Prolaze one i gledaju u mene.
Već dugo ne vidjeh tako lijepe žene.
Nema sumnje, lijepe su ko san …
Nijedna nema preko 45 kila i nijedna nema istu frizuru, prave su. Ima ih svih nijansi crne. Ne bi čovjek povjerovao koliko može biti različite crne boje. Pitao sam jednu curu, Salam joj je naime ime, da li još jače pocrne ako su na suncu, jer to ne znam. Odgovorila mi je da je to njena prirodna boja i da kad se otušira ne pobijeli, mislim da se baš nismo dobro skužili! Ja sam baš mislio kako su inače bijeli samo se ne peru jer se boje vode.
Ali saznao sam iz drugih pouzdanih izvora da i crnci podosta pocrne na suncu. Pa se neki ne vole baš izlagati suncu previše po najvećoj vrućini između 11 i 15 sati. Ali najvažnije od svega, što god vi mislili, ja od danas vjerujem Michael Jacksonu da ima boleštinu od koje je izgubio pigment i pobijelio. Vidio ja par takvih ljudi na cesti. Mada ovi imaju bijele fleke, nisu još skroz pobijelili ali ko zna ako se jaaako potrude kao Michael …
Do sada nismo vidjeli niti jednu svađu ili prepirku na javnom mjestu. Na javnim mjestima također se nitko ne drži za ruke osim istospolnih osoba, ali to je prijateljski, niti se ne ljube. Možda je i zato zrak pun te ljubavi koju možeš osjetiti.
Neki dan nas je prezgodna, gore navedena teta pjevačica pozvala na večeru. Odvela nas je sa svojom sestrom i njenom obitelji u tradicionalni etiopski restoran. Cijelu noć smo se družili, jeli, pili i gledali 18 plesova iz svih regija Etiopije. Ali nije to sve. Najbolje od svega je kaj se Etiopljani ne služe vilicama i žlicama, manje više. U takvim restoranima nema bešteka, već se jede prstima. Jeli smo njihov tradicionalni kruh, inđeru, ne mogu to usporediti ni sa čim našim, i desetak različitih jela, svakog po malo. Poseban osjećaj je bio kad nas je Minyeshu hranila, to je normalno u Etiopiji da uzmeš hranu u prste i nahraniš prijatelja. Baš pravo. Ostatke mesa, kosti i sve kaj ne pojedeš ne ostavljaš na tanjuru (ako ga uopće ima jer se u većini slučajeva jede iz velike zajedničke zdjele) već na stolu.
Minyeshu je jedna od rijetkih osoba koja mi je svojim načinom života potvrdila da idem ispravnim putem i da dobro radim. Nevjerojatna je. Volim je. Totalno pozitivna osoba, nasmijana i puna energije koja te nosi. Fura te ko raketu kroz univerzum!
Rodila se u jednoj od onakvih blatnih kućica, u malom gradiću Dire Dawa bez minimalnih životnih uvjeta na koje smo svi mi navikli. Nemam pojma kaj je nju vodilo, ali kad je slušam kao da sam pričam. Otišla je iz Etiopije prije 18 godina, s vrećicom stvari i s još par prijatelja u Nizozemsku. Sada je najbolja pjevačica iz Etiopije. Kaže mi da ima još puno za raditi i da nema pojma gdje je kraj. Odlična je. Sredinom siječnja odlazi kući u Nizozemsku, kada bi joj barem mogao dati djelić energije koju je ona meni ostavila.
Ljudi su užasno siromašni ili užasno bogati, ali ono baš jaaaaaaaaako. Srednja klasa ne postoji. Siromašni prose po cesti (traže 1 Birr, što je 50 lipa), spavaju na cesti, jedu i vrše nuždu. Cesta je njihova kuća. Baš ih ima dosta. Ali su nasmijani, čini se kao da su sretni, nemam pojma. Kad te traže 1 Birr, a ti si okreneš džepove naopačke (jer bi dnevno podijelio 100 Birra koliko ih ima), da im pokažeš da nemaš love umru od smijeha, baš se odvale.
Kod nas u ulici žive tri mala klinca, nisu stariji od 10 godina. Preko dana ih rijetko viđamo, valjda odu na bolje mjesto prosit. Svake večeri spavaju na istom mjestu. Pokriju se krpama preko glave da im nije mrzlo, a na njih se legnu još tri psa lutalice, pa se griju međusobno. Svako jutro tak leže na trotoaru uz ogradu kad idem na trening. Mislim da nemaju nikoga ni ništa. Pokatkad im ostavim 10 birra, mada to ne volim raditi. Imamo takav dogovor da im svako malo dam 10 birra, a da nas oni ne gnjave svaki put kad prolazimo. Kad nam ostane nešto od ručka, odnesem im ujutro kad idem na trening.
Dobri su. Jedan od njih nema jedno oko i super priča engleski. Ko zna kako je završio na cesti. Imam neki osjećaj da ti svi beskućnici dolaze iz provincije i okolnih sela u Adis Abebu jer im je lakše tako zaraditi za život. Nemam pojma. Neki su u stvarno u jako lošem stanju.
Iz Etiopije nam piše: Nikola Borić