Kao što smo i obećali prošlog tjedna nakon ženskog olimpijskog maratona, poklanjamo vam ekskluzivni intervju s našom olimpijkom i maratonkom Lisom Christinom Stublić. Odmah po povratku iz Londona Lisa je našla vremena i u ugodnom razgovoru uz kavicu odgovorila na niz pitanja za čitatelje portala Trčanje.hr. Uživajte!
Koliko prije utrke si došla u London? Da li si imala tremu? Kako si spavala noć uoči utrke?
LISA: U London sam došla dva dana prije utrke i uopće nisam bila nervozna. Očekivala sam da ću imati tremu, ali ništa. Ni dan prije utrke nisam imala tremu, cijeli dan sam odmarala i pripremala se za utrku, a bila sam i na doping kontroli koju moraju proći svi natjecatelji koji se natječu u Londonu. Inače, prije utrke znam imati ružne snove, ali ovaj put sam jako dobro spavala, kao da nemam utrku na Olimpijskim igrama slijedeći dan. Ni na dan utrke nisam imala tremu. Kada sam došla u „warm up“ zonu osjećala sam se kao da idem na trening. Ali tada mi se pojavio jedan čudan osjećaj, slično kao kada imaš sudar pa se sve oko tebe događa usporeno, kao usporeni snimak, a ne čuješ zvuk.
Na startu vas je dočekala kiša…
LISA: Da, ja sam baš htjela da pada kiša i bilo mi je jako drago zbog toga. Inače jako volim trčati po kiši i to mi odgovara.
Utrka je krenula baš kako si planirala. Kako si se osjećala za vrijeme utrke?
LISA: Sa Slavkom (Slavko Petrović, Lisin trener, op.a.) sam se dogovorila da trčim u tempu za 2:26. Imala sam Garmin na ruci i gledala sam prolaze i to je bio tempo kojim je trčala i vodeća grupa. Mislili smo da će utrka biti brža jer je u utrci bilo nekoliko maratonki koje su trčale ispod 2:20 i još dosta koje su trčale ispod 2:25, ali nisu krenule brzo i mogla sam trčati svoj tempo da držim grupu. Mislila sam „cool“, trčim s najboljim maratonkama, ali to je samo prvih 5km, sad će one ubrzati. Prošlo je još 5km i nisu ubrzale i dalje sam bila u grupi. Odlično sam se osjećala u utrci, bilo mi je lagano i mogla sam pričati. Nikad se nisam tako dobro osjećala na maratonu. Nakon pola utrke došlo je do ubrzanja i nisam krenula za prvom grupom, nego sam i dalje držala planirani tempo, ali onda su me počela boljeti leđa. Bilo je puno skretanja na stazi i nekoliko okreta na cesti i tu su mi stradala leđa. Do kraja utrke sam gledala kako mi kilometri padaju, a zadnji je bio 4:32.
Znači, staza ti se nije svidjela… Da li si u utrci mogla vidjeti neke znamenitosti Londona ili na to ne obraćaš pažnju? Da li si imala navijače uz stazu?
LISA: Staza je bila puno teža nego smo mislili da će biti. Puno skretanja, kockica, a sve to razbija tempo. U utrci je teško gledati okolo, ali u jednom trenutku dok sam trčala u grupi čula sam kako netko glasno viče: GO LISA!!! To je bila moja mama. Poslije sam ju vidjela svaki put kad bih prošla to mjesto. Iz Hrvatske je 9 ljudi došlo navijati za mene, a došli su i iz Amerike rodbina i prijatelji. Slavko je bio na dvije okrepne stanice i to je trčao popreko od jedne do druge da bude na dva mjesta, a na jednoj je bio Dario (Nemec, Lisin dečko, op.a.).
Da li si poslije svoje utrke razgledavala London? Da li si išla na utakmice drugih hrvatskih sportaša?
LISA: Htjela sam, ali sam zbog leđa jako teško hodala tako da nisam mogla. Išli smo samo na jedan izlet po Londonu, ali bez puno hodanja, više smo se vozili brodom po Temzi. J No bila sam u Londonu prije tako da sam upoznala grad, a nadam se da ću se još koji put vratiti. Možda na maraton jednog dana.
Vratimo se sad malo nazad, na početak priprema. Koliko dugo si se pripremala za olimpijski maraton? Kako su izgledale pripreme?
LISA: Nakon što sam istrčala rekord u polumaratonu na utrci Roma – Ostia imali smo dva tjedna odmora i onda smo početkom 3. mjeseca krenuli s treninzima. Spremala sam se u Zagrebu, Sloveniji (Rogla) i otišli smo na završne visinske pripreme u St. Moritz. Na početku priprema radimo bazu i u tom periodu trčim oko 180-190km tjedno. Srijedom i subotom imam jedan trening, a ostale dane dva treninga. Bilo je nekoliko tjedana kada sam napravila i malo više od 200km.
Znam da si radila lagana duga trčanja na proljeće, čak i preko 3h30min? Na koji način radiš duge treninge i koliko često?
LISA: Da, na početku priprema, prva dva mjeseca trčim lagane dužine gdje nije važan tempo, nego puls i osjećaj. Najduža dužina bila je 4h i za to vrijeme sam napravila malo manje od 50km. Poslije počinjemo raditi brže dužinske treninge, takozvani „crescendo“. Takav trening traje malo više od 2h i krenem u laganom tempu oko 5min/km i onda svaki kilometar idem malo brže, da bi na kraju završila u tempu maratona, dakle ispod 3:30/km. To radimo skoro svaki tjedan.
Kako su prošle završne visinske pripreme u St. Moritzu?
LISA: Super! Bili smo tamo mjesec dana i radila sam jako dobre treninge. Nakon što sam istrčala svoj prvi maraton u Berlinu, Slavko je rekao da bih jednog dana mogla trčati 2:25 maraton. Nakon Linza je rekao da bih mogla i ispod 2:25. Tada nisam uopće razmišljala o tome i mislila sam puno je to minuta, nije to lako. No sada na pripremama po prvi put sam i sama počela misliti kako to nije daleko i kako bih mogla. Slavko mi je rekao da sam u Londonu spremna za 2:26 i ja sam opet mislila puno je 4 minute, ali on je moj trener, on zna i ja mu vjerujem pa sam zato i krenula u utrku na taj rezultat. I nakon utrke mogu reći da sad i ja znam da mogu trčati ispod 2:25, samo trebamo nastaviti trenirati kao do sada.
U pripremama si imala podršku HAS-a, HOO-a, sponzora?
LISA: Vrlo sam zadovoljna suradnjom s HOO-om, oni su mi pomogli u pripremi za London. Isto tako imamo odličnu suradnju s HAS-om i direktorom saveza Sinišom Ergotićem koji nam je pomogao kod svakog problema koji smo imali i ako nešto nedostaje iz olimpijskog programa HOO-a on nam je dao. No nisam zadovoljna sa ZŠS-om i ZAS-om i nadam se da će ta suradnja profunkcionirati. Tu prije svega mislim na budućnost mog trenera. Sad kad su prošle Olimpijske igre bojim se da ne ostane bez posla. Već su mi prije govorili da nađem drugog trenera, da sama čitam neke knjige o treninzima i da ću jednako dobro trčati. No bez Slavka ne bi postigla što sam do sada postigla i nema šanse da mijenjam trenera. Osim saveza puno su mi pomogli i sponzori. Aviokarte.hr me prate od početka karijere, a tu su još adidas, Garmin, Bauerfeind, BES-T te tvrtka Panaceo. Također bih zahvalila i gosp. Mirku Čalušiću koji nam je puno pomogao oko prostora za novi klub kad nam je bio zabranjen pristup prostorijama bivšeg kluba, kao i Robertu Franjkoviću i Ivanu Biondiću.
Okrenimo se malo budućnosti. Koji su planovi za ovu sezonu?
LISA: Ako uspijem sanirati ozljedu leđa u slijedećih tjedan dana, trčati ću polumaraton u Klagenfurtu. Svakodnevno idem na terapije kod svog fizioterapeuta Zorana Filipovića i leđa su svakim danom sve bolje. Znam da sam u odličnoj formi u kakvoj nisam nikad do sada bila i htjela bih to pokazati na utrci. Ove godine bih htjela trčati i kros jer jako volim trčati kroseve. No moram se još dogovoriti sa Slavkom i vidjeti što ćemo dalje.
A planovi za slijedeću godinu? Svjetsko prvenstvo u atletici?
LISA: Vidjeti ćemo. Možda ću trčati 10km na svjetskom prvenstvu, ali moram prije istrčati normu. A onda na jesen neki maraton.
Za dvije godine je Evropsko prvenstvo u atletici s maratonom u programu. Pretpostavljam da bi to bio slijedeći cilj.
LISA: Sigurno. Ako ću do tada trčati ispod 2:25 onda bih bila kandidat za visoki plasman, možda top 5. Na evropskim prvenstvima je ipak lakše doći do visokog plasmana, možda i medalje jer nema trkačica iz Kenije i Etiopije.
Lisa, želimo ti puno sreće u nastavku karijere i puno istrčanih kilometara bez ozljeda, a onda će doći i rezultati koje priželjkuješ.
LISA: Hvala. I hvala svima koji su pred TV-om navijali za mene.
Razgovarao: Goran Murić