Piše: Marija Mara Pocrnić
Prošle je nedjelje, na ovogodišnjem Stareku, istrčala 1:09:16, novi hrvatski rekord. Držala je, doduše, i onaj prijašnji, tad za gotovo minutu i pol sporija. Lisa Nemec samozatajni je introvert, trčanje, koje dugo nije bilo njezin prvi racionalni izbor, zapravo je pronašlo nju. Presudio je prirodni talent i uvjeravanja trenera, nesuđena plivačica i tankoćutna studentica glazbene teorije, zaljubljena u flautu, odustala je od svojih ranijih snova, kad joj je već atletika tako, gotovo iritantno lako i dobro išla, okrenula se – trčanju. Trčanje je, potvrđuje, oblik meditacije. Čak i kad govorimo o trčanju među profesionalcima. „Dok trčim baš ne razmišljam … OK, ako imam lagani trening eventualno razmišljam o stvarima koje moram obaviti neposredno poslije treninga. Iako … dok trčim uglavnom ne razmišljam. Moje trčanje je jako dobro za dušu.“, sliježe ramenima, zagledana u daljinu. Potom tiho dometne: „Puno je to vremena koje sam sama sa sobom …“ Za sebe kaže da je „tip koji ne voli biti među puno ljudi. Ne volim glasne tulume. Ako sam pak dio nekog tima funkcioniram kao timski čovjek, ali nikad na glasan način, više tiho.“
Razgovarale smo nekoliko sati prije no što je otputovala na portugalski jug, u Albufeiru, gdje na pripreme dolaze mnogi europski dugoprugaši. Pred njom su tri intenzivna tjedna treninga, potom, sredinom prosinca, maraton na Havajima. „U dva najintenzivnija tjedna Portugala trčim oko 200 km tjedno, to je vrijeme kad manje-više trčim, jedem i spavam. Jutarnji trening ćemo prebaciti na podne, kad je najveća vrućina, ne bi li se pripremila za havajske temperature.“
Prvi put odlazi na Havaje. „Putujem 10. prosinca, a maraton je 14. Bit ću dva dana u New Yorku, na Havajima sam tek dan prije utrke i odlazim dan nakon utrke. Vremenska razlika je 11 sati, start je u 5 ujutro po lokalnom vremenu, znači trčati ću u 16.00 sati po našem. Kad god putujem na natjecanja nastojim ostati na srednjoeuropskom vremenu, odlazim na počinak u isto doba u koje bih spavala da sam u Zagrebu. Zamračim prozore i to je to. “ Ima i mimo utrke neka sitna radost koju si priželjkuje na Havajima: „Dan iza utrke imam let nazad u 23.59, pa ako budem dobro, u smislu da mogu dosta hodati, htjela bih taj dan plivati s dupinima u oceanu … Kad razmislim, za to uopće i ne trebam moći hodati.“, kroz smijeh će.
Trkački virus u Adis Abebi
U Hrvatsku se, zemlju iz koje je davno emigrirao njezin otac, doselila 2008. Netom prije diplomirala je glazbenu teoriju na njujorškom Sveučilištu Columbia. Stipendiju za poznato sveučilište osigurali su joj – dobri rezultati u trčanju. Ipak, napustila je iscrpljujući život New Yorka (dva paralelna posla koja su joj jedva osiguravala egzistenciju) i, želeći naučiti hrvatski, preselila se k očevoj sestri u Sisak. Sad, kad je u Zagrebu odavno kod kuće, dok uspoređuje dvije bliske joj zemlje, prvo što joj pada na pamet jest – da se Amerikanci usude sanjati intenzivnije, manje neometano, s manje straha od neuspjeha i više povjerenja u vlastite snage, čak i onda kad su im snovi vrlo smioni, iz hrvatske perspektive gotovo i suviše odvažni da bi se ikada ostvarili. „Kad ovdje, u Hrvatskoj, kažeš koji ti je cilj, što priželjkuješ i o čemu sanjaš, brzo te poklope, obeshrabre. Čak ako taj cilj i nije nerealan gotovo svi će reći: ‘Neee. Pripazi. Ne možeš. Preteško. Prerano …’ Kad sam počela trenirati za maraton i kazala da želim istrčati A standard za olimpijadu, što je 2:37 (imala sam u to doba rezultat s polumaratona 1:15 i moj san je bio realno dokučiv) gotovo svi u Hrvatskoj su mi govorili da se ne zalijećem, da pazim, da idem polako, da sačekam … nigdje ohrabrenja. Kad sam to isto verbalizirala u Americi baš svi su bili pozitivni, od rodbine, prijatelja, do moje bivše trenerice. Amerikanci kažu: ‘Možeš to, treniraj i uspjeti ćeš.’ Ta tipična razlika između dva mentaliteta nije vidljiva samo u trčanju, prisutna je u svemu.“
Snažna i izdržljiva, na prvi pogled vrlo krhka, Lisa ima 1,58 cm i 44 kilograma. „Mršava sam oduvijek. Rođena sam dva mjeseca ranije i cijeli sam život sitna. Mislim da je to i zato što sam silno izbirljiva kad je riječ o hrani. Kao dijete voljela sam jesti samo pahuljice, mlijeko i salatu. Ni danas se nije puno promijenilo, skoro svaki dan jedem iste stvari.„ Iz djetinjstva pamti „drame za obiteljskim stolom. Ne bih se smjela ustati dok nisam ispraznila tanjur, a ja nisam htjela jesti.“ Hrana je, kaže, među ostalim, presudila da zimske pripreme ne radi u Etiopiji, već u Portugalu. U Etiopiji je bila na pripremama prije tri godine. „Tamo mi je bilo jako teško s hranom. Više – manje sam jela samo tjesteninu i rajčice. I kravlje mlijeko ondje ima skroz drugačiji okus. „
Govori tiho, no živne poput djeteta kad opisuje trkački virus koji vlada Adis Abebom. „Ovdje svaki dječak sanja postati nogometašem, tamo pak svatko želi biti – maratonac. Svi trče. Cijeli grad. Radila sam, primjerice, trening u nekom selu gdje nikad nisu vidjeli bjelkinju. Krenem trčati, a oko mene trče klinci. Ja trčim sat vremena i sva ta djeca trče uz mene sat vremena. Nevjerojatno su izdržljivi. Smiju se. Veseli su. Ne možeš vjerovati koliko oni mogu trčati. Ili, trening u gradu, trčim, a sa mnom trče razni, od djece do odraslih, u trapericama, bez odgovarajuće obuće … Odrasli pitaju bi li im mogla naći nekakvu utrku u Europi, djeca traže novac … Trčim tempom 4:00 i pita me jedan Etiopljanin jesam li dobro. Kažem da jesam, odvraća da je mislio da sam ozlijeđena kad trčim – tako sporo … U području nedaleko Adis Abebe, malo izvan grada, gdje mnogi treniraju, imaju autobus koji kupi umorne trkače. Najbolja Etiopljanka trči polumaraton 1.06, njima je mojih 1:09 bezvezan rezultat, na žene koje se vuku tako ‘sporo’ tamo nitko ni ne obraća pozornost.“
Kako izgleda njena zagrebačka svakodnevica? „Svaki je odrasli život,mislim, pomalo dosadan, jer čim god se bavio postoji kakva-takva rutina, koliko god da i ona, možda, bila dinamična. Moja je rutina trening, odmor, trening, odmor … Ustanem u sedam i odmah doručkujem. Punomasno kravlje mlijeko i pahuljice. Oko 8 je jutarnji trening u Maksimiru. Kući sam ponovo oko 12.00. Kuham ručak, ponekad ja, ponekad suprug. Recimo, nešto poput bolonjeza ili piletine s krumpirom. Ručam u 13.00, uvijek pojedem više salate i mesa, a manje ugljikohidrata za ručak. Odspavam sat ili dva. Iza 15.00 slijedi kava, pa poslijepodnevni trening. Trčim na nasipu i radim ga sama. Obično je to 12, 13 km. Poslije toga 45 minuta ležim u kadi, vruća voda pomaže da opustim noge.“ U kadi pretražuje YouTube, gleda dokumentarce. „Nađem neki zanimljiv koji traje 45 minuta, a uvijek ima dokumentaraca koji traju 45 minuta.“ Posljednjih je dana, kaže, gledala filmove o biblijskim temama, zatim o – kvantnoj teoriji. „Večeram tjesteninu. Netom prije polaska na spavanje miksam avokado s malo vode i to popijem. Sok od avokada prije spavanja pijem već godinama. Uvijek sam u krevetu u 22.00, ako ne mogu odmah zaspati kratko čitam. Svakako spavam u 23.00.“ Lisa Nemec osoba je velike intelektualne znatiželje, razne teme su kod nje očekivane i dobrodošle. Pitam što čita, spretno dokuči ruksak s druge strane stola i vadi „Dreamland: Adventures in Strange Science of Sleep“ američkog novinara Davida K. Randalla. Prije toga čitala je Dalaj Lamu. „Preporuči nešto zanimljivo o trčanju … samo da nije Murakami.“, s puno ću očekivanja. „Jedino sam Murakamija i čitala, ako je riječ o trčanju. Ne mogu čitati o trčanju. Trčim i to je dosta. Ne mogu filozofirati o trčanju.“
Tišina s Queensborough Bridgea
Ipak, pristaje ponešto i ‘filozofirati’ o trčanju. Teško je, razmišlja, definirati koliko ju je atletika, osobito dugoprugaško trčanje, oblikovalo kao osobu. „I dugoprugaško trčanje i preseljenje u Hrvatsku došlo je u odraslim godinama. U Americi sam bila djevojčica, ovdje sam stasala u ženu.“ Ad hoc sažetak psihologije maratona po njoj je: „Trenirajući za maraton naučiš biti strpljiv i naučiš da uvijek možeš potegnuti puno više no što ti se čini da možeš. Kad sam počela trenirati za maraton, nakon što sam trenirala na 10 km i 3 000 m za zaprekama, dakle puno brže treninge, oni maratonski su se činili lagani. Ali, brzo naučiš da moraš biti strpljiv, jer ako radiš prebrzo, prerano ili ako radiš previše, nećeš moći trčati maraton brzo … Još nešto, naučiš vjerovati drugim ljudima, a ne samo sebi.“
Živjela je i trenirala u New Yorku, kasnije se vraćala trčati utrke, heretički pitam zar je njujorški maraton stvarno toliko poseban … „Prije dva tjedna satima sam, prikovana uz kompjutor, gledala prijenos s ovogodišnjeg New Yorka i nije me se dojmilo to neprestano afektiranje američkih novinara i sati predvidljivih komentara. Sve mi je izgledalo užasno komercijalno, kao da su ugušili tu atmosferu o kojoj svi pričaju … Podijeli, molim te, neku osobnu anegdotu.“, govorim, priželjkujući, ipak, startni broj u New Yorku iduće jeseni. „Grad stvarno diše maraton taj dan, ako ne trčiš onda navijaš i to je to. Nije kao u Zagrebu da se ljute što je netko zatvorio ulice za automobile. Trčiš cijelo vrijeme praćen mahnitim bodrenjem, bukom, ljudima … a onda, na 25. kilometru, kad dokučiš Queensborough Bridge uđeš u tišinu. Zbog sigurnosti tamo nije dozvoljen pristup navijačima. Toliko je odjednom mirno da čuješ svoje disanje i misli. I tuđe disanje. Kad prođeš most čeka te opet gomila, buka … „
U osobnoj atletskoj povijesti emotivno pamti Berlin, ne New York. Berlin je bio Lisina prva maratonska utrka. „Prošla sam 21 kilometar i sve je bilo super, na 25. je i dalje sve bilo odlično. Čekala sam dalje. Svi su mi pričali o tom famoznom zidu. Meni je i na 30. kilometru bilo sjajno.’ Pa kad će taj zid više?!’, pitala sam se. Bio je to jedini maraton na kojem nisam imala krizu. Dapače, drugu polovicu utrke trčala sam dvije minute brže negoli prvu, inače mi je druga polovica malo sporija.“ Zid je, kaže, kasnije osjetila na svim utrkama. Kroz zid prođeš glavom. „Kad dođeš do zida utrku više ne vodiš fizički, već mentalno. Bilo da usporiš ili zadržiš ritam koji si imao do tada – sve je jednako teško. Zid te, ponavljam, nauči da uvijek možeš više no što misliš da možeš. Prvi put kad ga osjetiš usporiš, jer je jako teško, a kasnije naučiš da pred zidom držiš tempo, jer ako usporiš neće ti biti ništa lakše. Kad dođe teška faza znaš da se moraš boriti, da ona ne traje vječno. Tad se fokusiram na ruke. Noge prate rad ruku, ako guram rukama onda je lakše, ako više zamahujem rukama. U prvoj polovici utrke ni o čemu ne razmišljam, prazna mi je glava. Tek kasnije, kad mi krene biti teško, počinjem razmišljati. Oko 25. km nikako si ne kažem: ‘Uf, imam još 17 km.’, obeshrabrilo bi me, zato mislim samo o onom kilometru ispred sebe. Idem kilometar po kilometar, tako se fokusiram.“
Atletski počeci u Hrvatskoj podrazumijevali su da tvrdoglavo trenira i paralelno radi kao profesorica, od trčanja nije mogla živjeti. „Kad napraviš rezultat koji je vrijedan i izvan granica Hrvatske, kad možeš tražiti sponzore vani, stvari su puno lakše. I dalje to nisu veliki novci, ali bar ne moram raditi neki drugi posao i trenirati. Ako si uspješan profesionalni maratonac nećeš živjeti kao nogometaš, ali možeš živjeti zadovoljavajuće dobro. “, skromno kaže.
Umjetnost može čekati
Za studija je pisala poeziju. Porazbacanu ju je po laptopu donijela sa sobom kad je New York zamijenila Siskom. Baš u Sisku uredila je taj rukopis. „Nije to bilo ozbiljno, to je studentska poezija.“ „Loose Ends. Weak Beginnings: A Collection of Poetry 2003-2005“ objavila je na lulu.com, poznatoj online knjižari gdje knjige tiskaju na zahtjev kupca. U prvih godinu dana prodala je stotinjak, slijedeće godine niti jednu. Potom je povukla knjigu. „Povukla sam je nakon berlinskog maratona. Kad su me ljudi počeli pitati o tome … jer nije to bila zrela poezija. U Americi je lako imati svoju knjigu, ako je sam urediš i pripremiš za tisak. … Kad sam krenula živjeti od trčanja nisam se zauvijek pozdravila s umjetnošću. Osobni rekordi u atletici ne postavljaju se s 50 godina , sad je vrijeme za trčanje, umjetnost može doći i u nekim drugim godinama.“, razmišlja.
Deset je godina svirala violinu, koju danas čuva otac. Flauta je u njezinu zagrebačkom stanu. „Ponekad je uzmem u ruke, ne mogu to zvati sviranjem, vježbam malo, kad sam na odmoru.“ Trčanje je samotnjački sport tišine. Profesionalci, jasno, ne trče sa slušalicama. „Trenerica u Americi me odviknula od trčanja uz glazbu. Govorila je da je svaki trening, ma kako lagan bio, priprema za utrku, a na utrci nema slušalica.„ Kod kuće, nakon treninga, voli slušati glazbu 1940.-ih, Sinatru, Armstronga …
Više voli ljeto, negoli zimu: „Puno mi je lakše trčati preko ljeta, negoli zimi. Kad termometar pokazuje 0 nemam volje izaći van, kamoli trenirati. Ljetnim žegama doskočiš tako da trčiš rano ujutro.“
Raduje je što je trčanje konačno i u Hrvatskoj postalo popularno. Nema tako dugo da je treninge odrađivala na pustom savskom nasipu. Zadnjih godina u predvečerja to je mjesto napučeno rekreativcima, novim trkačima. „Nije mi to problem, ne moram nikad usporiti, ljudi se maknu ako su mi ‘na putu’. Sad je na nasipu puno zanimljivije, prolaznici pozdravljaju, navijaju …“