Lada Tedeschi Fiorio – uspješna poslovna žena u multinacionalnoj kompaniji, majka dvoje djece. Redovito na listama najmoćnijih i najbogatijih Hrvatica, ali od početka svibnja ove godine i brončana državna prvakinja u polumaratonu. Živi dokaz da nikada nije kasno za početak bavljenja sportom. I da se sve stigne, uz dobru organizaciju i puno volje.
Iako je u ciljnu ravninu pojedinačnog prvenstva Hrvatske ovog svibnja utrčala sa izvrsnim rezultatom 1:38:39, u punoj sportskoj opremi i mokra do kože od trčanja i kiše, na intervju je došla u ”punoj poslovnoj spremi”: haljina i sako, visoke pete, frizura… I nešto što uvijek nosi sa sobom – široki osmijeh i toplina kojom zrači.
Mjesto za razgovor: Ladin ured u centru Zagreba, za vrijeme kratke pauze između sastanaka i poslovnih obaveza. Mobitel ipak na stolu, stalno pišti i diskretno vibrira… posao nikada ne spava… Uz uobičajeni radni stol i računalo, na ormariću u kutu sobe velika slika Atlantic Running Team-a (ART) gdje Lada ponosno (i glasno) drži pehar osvojen 2015. godine na B2B Run utrci.
Lada je po još nečemu posebna. Iako se dame ne pita za godine, Lada ima 43 i prvu utrku je otrčala sa 40 godina. Tijekom posljednje tri godine postala je uspješna rekreativka koja je otrčala oko 25 polumaratona i isto toliko manjih utrka. U iznimno kratkom razdoblju se počela i profesionalno baviti trčanjem, te ostvaruje impresivne rezultate.
Kako sam se odlučila za trčanje? Uvijek sam pomalo vježbala – jogu, pilates, ali više zbog održavanja forme. A onda me moj trener joge Danijel Dubičanac gurnuo prema trčanju, jer je smatrao da vježbanje joge nije dovoljno za fizičku kondiciju, nego je potrebno ubaciti i nešto aerobno – prisjetila se Lada svojih početaka u trčanju.
A trčanje sigurno nije bilo Ladin prvi izbor ili omiljeni sport.
Imala sam dosta veliku averziju prema trčanju, kao dijete sam bila izrazito spora i nekoordinirana, jako sam visoka (Lada ima visinu od 182 cm, ne baš tipičnu za trkačice), nisam nikada voljela trčanje i uopće ta ideja da se natječem… nije me to veselilo.
Međutim, trener Danijel je bio uporan i nagovarao ju je da proba.
Govorio je ajde, sebi za dušu i ubrzo sam primijetila da mi trčanje odgovara… jako.
I tako se početna averzija pretvorila u ljubav koja traje već tri godine.
Ako bih morala dati jedan odgovor na pitanje zašto trčim, on bio bi zato – što mi čini dobro. Čini mi dobro psihički, jer se u poslu sam koji je jako dinamičan i stresan, ima mnoštvo aktivnosti, projekata i međuljudskih odnosa koji nerijetko ostave neki teret, naboj, razna razmišljanja…moraš se truditi razumjeti druge, moraš donositi odluke. Zato mi je potrebno ostati sama i u miru to sebi posložiti. Trčanje mi pomaže u tome, dobro je za moj mentalni mir i u konačnici blagotvorno u donošenju poslovnih odluka. Najbolje ideje imam dok trčim, kad se maknem od brojki, kompjutera i ljudi.
Osim mentalne higijene, trčanje je dobro i za tijelo.
Naravno, trčanje mi čini dobro i fizički, jer način života koji ide s mojim poslom – puno sjedenja, sastanaka, putovanja… to čovjeka umrtvi, osjećaš se teškim, bez energije. Zbog trčanja se osjećam mlađe, poletnije, imam puno više energije i osjećam se snažnije.
Ambiciozna u poslu, Lada je ubrzo i u trčanju osjetila ”glad” za utrkama, pomicanjem granica i natjecateljski duh.
Sve je počelo sasvim slučajno, kolege iz Atlantica su znale da i ja pomalo trčkaram, pa su me pitali hoću li s njima na polumaraton u Beograd. Moj odgovor je bio pitanje: A koliko je to kilometara? Toliko sam tada imala znanja o trčanju… Kada su mi rekli, moja prva pomisao je bila da nikada u životu neću istrčati tih 21 km.
Podsjetnik, pretrčala ih je već 25.
Kolege su otišle na taj maraton, ja nisam, ali sam ostala na njihovoj mailing listi i nastavila čitati njihove komentare o tome kako im je bilo super na utrci, samo da bih na kraju zaključila – želim biti dio te super pozitivne energije, te zezancije! Pitala sam trenera koliko bi mi trebalo da dođem do 20 km, rekao mi je šest mjeseci, a ja sam odgovorila da toliko statistički treba drugima, a da ću se ja pripremiti za tri mjeseca. Tu je proradila moja tvrdoglavost i upornost, kad se nečeg primim, ne odustajem – sa smiješkom je objasnila.
Tvrdoglavost i upornost su se isplatile, Lada se za tri mjeseca pripremila i odabrala Hamburg kao prvi grad u kojem će istrčati polumaraton.
Kada sam istrčala prvi polumaraton i to s rezultatom 1:45, osjećala sam se kao da sam osvojila svijet. Kad sam počela s trčanjem, nisam uopće imala ambiciju ići na utrke, niti me to zanimalo, jednostavno sam mislila da nije u mojoj prirodi. To i jest problem s apriornim stavovima. U trčanju je prekrasan upravo taj osjećaj da se svatko tko je sudjelovao i završio utrku osjeća kao pobjednik. Danas uživam i sama proći kroz cilj i gledati druge natjecatelje kada ulaze u cilj i osjećaju se kao da su osvojili Olimpijadu.
Bez završene škole trčanja, trenera trčanja, u samo tri mjeseca od rekreativke do prvog polumaratona.
Mislim da mi je upravo pomoglo to što sam se s trčanjem sprijateljila bez nekih pravila. Trčala sam po osjećaju, pratila reakcije tijela, svoju energiju, razinu izdržljivosti… Joga mi je pomogla, jer sam već bila u dobroj fizičkoj formi, u kontaktu s tijelom i disanjem. I bila sam beskrajno uporna.
A upravo je tijekom jednog takvog treninga po parku Tuškanac upoznala i svog drugog trenera, Zorana Jozića, uspješnog maratonca.
Sasvim slučajno, kroz trčanje i priču, dogovorili smo se da mi bude trener. Od tada smo Zoran i ja nerazdvojni trkači, zajedno putujemo na utrke, zajedno treniramo, zajedno trčimo utrke. Tako sada imam dva trenera, idem redovito na jogu i trčim.
Lada trenira svaki dan. I dalje ima poslovne obaveze, sastanke i putovanja, obiteljski život. A dan ima samo 24 sata…
Sve stignem, stvar je prioriteta i organizacije. Zbilja vjerujem da svatko od nas može odvojiti sat vremena u danu za sebe, zapravo – morao bi. Jednostavno, neke stvari koje su prije bile dio mog života su prirodno otpale, nema više ispijanja kava, ili kasnog gledanja televizije, jer se ujutro rano moram dići na trening, ne znam kad sam zadnji puta pogledala neki film (a da nisam zaspala), ne provodim previše sati na internetu…
Kao i većina stvari u životu, sve je stvar dobre organizacije. I volje.
Svi moji treninzi su ujutro, prije posla. Kad idem na put uvijek nosim tenisice sa sobom pa se ustanem rano i odradim trening prije sastanka. Sada vidim i cijenim koliko je zapravo lijepo upoznati neki grad na takav način, potpuno ga drugačije doživim. I krenem u dan puna energije i zadovoljna sobom.
Ali nađe se vremena i za odmor.
Treniram gotovo svaki dan, ali uzmem i dan odmora. Obično je to nedjelja, ali mi i tada dan započne šetnjom. Uvijek trčim vani u prirodi, bez obzira na vremenske uvjete, kišu, snijeg, zimu ili vrućinu. Nikada nisam na traci u teretani, to je nešto potpuno drugačije. Kroz trčanje se zavoli i priroda i sprijateljiš se sa svim godišnjim dobima i temperaturama. U Zagrebu ima toliko prekrasnih mjesta za trčanje: park Tuškanac, Jarun, Maksimir, nasip, Sljeme…to su sve moja omiljena mjesta gdje me uvijek prati moja vjerna partnerica trkačica, pasica Moja.
Omiljenu utrku ipak ne može odabrati, a otrčala ih je u mnogim europskim gradovima. Hamburg, London, Ljubljana, Zagreb, Barcelona, Beč, Split i Venecija samo su neki od gradova u kojima je Lada prošla kroz cilj polumaratonske utrke.
Ne mogu se odlučiti za najdražu utrku, svaka je iskustvo za sebe, čini mi se da bih za svaku utrku i svaki njen kilometar mogla reći zašto je bila posebna. Nekada uđeš u „zonu“ i osjećaš se svemoćno, kao mašina, nekad pobijediš slabost, nekada je druženje poslije trke senzacionalno, nekada je okoliš u kojem se trči jednostavno predivan…
Ipak, prvi se pamte.
Hamburg mi je sigurno jedna od dražih trka, i zato što je bila prva, a i zato što sam se tamo, nakon godinu dana trčanja, spustila ispod čarobne granice od 1:40. Hamburg je i prekrasan grad, pomalo ga osjećam i svojim, jer od 2005., otkad gore imamo kompaniju Multipower, često boravim u tom gradu.
Ali, doma je najljepše…
Svaka utrka ima svoju priču, ali ja ipak najviše volim zagrebačke, tu sam doma. Volim Zagrebački polumaraton, jer je lijepo trčati kroz svoj grad, proći pokraj Britanca, glavnog trga, imati svoje navijače… Volim i Zagrebački noćni cener, jer ima drugačiju energiju, sasvim je poseban i već sam se prijavila za njega, iako je u studenome!
Ljubljana je također posebna priča, cijeli grad dođe navijati i živi za taj maraton. Dubrovnik ima vrhunsku organizaciju i trčanje po Stradunu je, iako je bilo sklisko, jedinstven osjećaj.
Mnoštvo pretrčanih kilometara, bezbroj odrađenih treninga, preko pedeset utrka. I jedna velika životna škola…
Kroz trčanje sam jako puno naučila o sebi i vjerujem da, ako čovjek želi upoznati sebe, svoj karakter, slabosti, strahove, snage, svoje želje i ambicije, kroz trčanje to može vrlo autentično. U trčanju si sam i to što ti prolazi kroz glavu je kao da gledaš najbolju predstavu na pozornici. Sebe gledaš s više objektivnosti, sve je ogoljeno i nema zavaravanja. Vidiš svoje strahove – da si se zaletio, da možda nećeš uspjeti doći do kraja, strah da su drugi brži… isto tako priznaš si da imaš i ambicije, da želiš biti brži od sebe, da želiš biti brži od drugih, da želiš biti najbrži… Mene je trčanje definitivno ojačalo! Naravno, kako smo integralne osobe, sve se to reflektira i na druge sfere. Svi ti izazovi i scenariji se ponavljaju i kroz posao, u svakodnevnom životu, samo ih čovjek ne vidi (ili ne želi vidjeti) tako jasno. A sve je to ljudski, svaka završena utrka ti da dodatnu snagu i samopouzdanje u životu.
I jedna obiteljska tragedija, te poruka svima da se počnu baviti nekim sportom.
Baš je danas (na dan intervjua) sedma godišnjica smrti mog oca koji je umro od dijabetesa. To je jako ružna bolest koja je njega prerano odvela, osim što mu je prethodno osjetno degradirala kvalitetu života u onom osnovnom fizičkom smislu. I sama imam svojevrsnu osobnu borbu protiv dijabetesa, s obzirom na genetske predispozicije, i to je još jedan od razloga zbog kojih sam odabrala trčanje. Da izbjegnem nakupljanje kilograma koje se može razviti u potencijalnu bolest. Trčim zato što tata nije mogao i da pokažem da se bolest može izbjeći ako čovjek živi zdravo, bavi se sportom i pazi što jede. I to je moja poruka: geni su samo dio priče, možete utjecati na svoje zdravlje i ne dopustite da ode k vragu!
Ipak, budućnost je sigurno svijetla i uključuje, naravno – trčanje.
Voljela bih da, ako mi zdravlje to dopusti, ovo što trčim sa 43, trčim i sa 53, 63, 73 godine – jer se trčati može cijeli život. Za sada nemam u planu trčati maraton. Mislim da nemam baš fizičke predispozicije, a i morala bih promijeniti vrstu treninga, za što za sada nisam spremna. Još uvijek mi je polumaraton veliki izazov, i dalje ću raditi na snazi i brzini. Ima vremena, vjerujem da ću svakako istrčati barem jedan maraton u životu…
A kada se to dogodi, u cilju će je sigurno čekati njezini klinci, ali i mama.
Mama je najponosnija na moje istrčane utrke kao i na sve druge uspjehe u mom životu. Među publikom me na cilju ipak već neko vrijeme ne čeka suprug Alessandro, koji više od godinu dana i sam trči polumaratone svojim malo lakšim tempom. Tko kaže da muškarac mora biti brži od žene? Po konstituciji i afinitetima, Ale je bio sve osim trkački tip i vjerujem da sam njega najviše inspirirala svojim primjerom i energijom…. kao i neke prijatelje i kolege. Veseli me što se trkačka „groznica“ širi sve više jer trčanje čini dobro.
Intervjuirala: Ivana Bare