Vlado, Miško ili Vilko je trkač iz Rijeke. Pomorac koji…
Na sedmom se kilometru okrenuo preskočivši radosno veliku lokvu kišnice u kojoj se ogledalo tmurno nebo i sad su ga krupne kišne kapi udarale po leđima i listovima nogu. Iako je bio kraj listopada, dani su i dalje bili topli, kao da se ne žele rastati s ljetom i bio je obučen u plave i kratke hlače koje su mu se zalijepile za bedrene mišiće. Osjećajući sreću zbog snage u nogama i laganog daha, Vilko je trčao brzo, smijuljeći se, uživajući u trčanju, u kiši, u snazi koju je osjećao. Čitavog ga je preplavio val sreće i cerio se od uha do uha, ne mogavši zadržati osmjeh i znajući da ga nitko ne može vidjeti, jer nitko pametan ni ne izlazi iz kuće u ovakvo rano kišovito jesenje nedjeljno jutro.
Stigavši do blage nizbrdice, Vilko se uspravio u čitavoj svojoj visini, dopuštajući snažnim naletima kiše, da mu miluju lice i upravo u trenutku kad je obilazio još jednu lokvu kišnice na pločniku, bol ga u desnom listu čitavog prože. Učinilo mu se, da je neko nevidljivo i oštro svrdlo snažno zabolo se u njegov tvrdi list i sadistički ga okretao u bolnom i zgrčenom mišiću.
Usprkos kiši, oblio ga je znoj, Vilko je to sasvim lijepo osjetio. Lice mu se zažarilo i više ga ni krupne kišne kapi koje su neumorno bubnjale po njemu, nisu mogle rashladiti. A kad se sjetio da do kuće ima još otprilike šest kilometara, umalo nije jauknuo, a misao mu pobjegne potraživši utjehu u lijepoj uspomeni iz nedavne prošlosti.
Prije samo petnaest dana istrčao je svoje najbolje vrijeme učestvujući u trčanju polumaratona i osjećao se neuništivo, moćno, ni ne pomišljajući na mogućnost ozljede koja je u kišovitoj nedjelji vrebala na njega. I ujela ga za desni list poput oštrozubog ljutitog psa. Da stvar bude još gora, za tri je tjedna namjeravao trčati na još jednom polumaratonu, silno se tome radujući. A sad …
Prekinuo je te misli: ne smije misliti tako, mora se boriti, mora nastojati osposobiti se za trku. Ali se list desne noge grčio sve jače i jače, stvarajući mu sve jaču i jaču bol. U jednom se trenutku uplašio, kako neće imati snage dovući se do kuće i kad je kroz sivu zavjese kiše konačno ugledao poznati obris zgrade u kojoj je stanovao, preplavi ga osjećaj zahvalnosti. Bogovima hvala, mukama je kraj!
Prevario se! Mukama nije došao kraj, samo su postale nešto drugačije. Ali ne zato i manje bolne.
– Oblozi i masaža će pomoći – savjetovali su ga prijatelji trkači, preporučujući ovo i ono, ali dani su prolazili, bol je uporno pritiskala list, kiša je svaki dan neumorno padala i Vilko se tjedan dana prije nego li je trebao trčati polumaraton, u mislima počeo opraštati od trke. Koga on zavarava?
Neće trčati, sad je znao, ne može trčati. Proći će još mnogo vremena, možda čak i tri mjeseca, prije nego li list ozdravi, riješi se bola i počne ponovo normalno funkcionirati. Prihvativši neugodnu neminovnost, Vilko je osjetio olakšanje: neizvjesnost ga je razdirala. Sad bar zna na čemu je. Na dan trke, dogodilo se čudo: kiša je prestala pljuštati s olovnog neba, ali Vilku to više ništa nije značilo. Zatvorio se u svoju sobu, omotavši se samoćom, a misli mu bludjele prema trci, osjećajući kišu tuge u svojoj duši, dok je u mislima trčao trku.
Copyright © 2017. by misko – zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Vlado, Miško ili Vilko je trkač iz Rijeke. Pomorac koji je obišao svijet da bi tek u 39. godini upoznao trčanje. Jednoga je dana odlučio spojiti svoje dvije strasti (pisanje i trčanje) u jednu i tako nastaje Miškov blog.