Sada čitate
Kilometri koji život znače

Kilometri koji život znače

Čovjek trči od onog trenutka kada je izevoluirao, tj. prešao iz majmunske u ljudsku fazu. Prije toga sigurno ne, jer majmuni ne trče nego se odbacuju; tko im kriv što nemaju Ahilovu tetivu. A čovjek ju je dobio onog dana kada se uspravio na dvije noge i pokušao uloviti ručak. Oni koji su bili bolji trkači imali su više šanse da prežive, da imaju više hrane na raspolaganju, uzročno posljedično širi i kvalitetniji izbor partnera, što vodi k tome da su bolji i uspješniji lovci (ili trkači) imali veći udio u očuvanju i produženju vrste (i prezimena) te samim time i u ljudskoj evoluciji. Mislim, neke se stvari još uvijek nisu promijenile, pa u prilog tvrdnji prilažem nedavnu izjavu svojevremeno svjetskog prvaka na 100m Kima Collinsa: „I started running in high school. I found out if you run fast then you can get girls“.

- Oglas -

Danas čovjek trči uglavnom zato da bi ulovio tramvaj ili autobus, ili pak da ne pokisne, uglavnom vrlo rijetko zato da bi preživio. Osim, eventualno, da izbjegne linč gnjevne gomile ukoliko je (pošteni) nogometni sudac ili ako je loše organizirani preljubnik sa slabim osjećajem za tajming. Sve u svemu, motivi su prilično trivijalni, osim ako se ne radi o trkačkim narkomanima koji mogu upasti u ozbiljne zdravstvene probleme ukoliko ne dobiju svoju dnevnu ili mjesečnu dozu kilometara. Glavni krivac za tu već diljem svijeta rasprostranjenu narkopasiju je Arthur Lydyard, posve sigurno najveći trkački trener svog vremena, a vjerojatno i ljudske epohe, a u sljedećim redovima ću pokušati obrazložiti svoju optužnicu.

Dakle, čisto sumnjam da je naš pralovac iz Kenozoika radio organizirani program priprema kako bi bio što uspješniji u lovu na mamute, tako da bih kao početak planskih trkačkih priprema akceptirao vrlo ranu fazu 19-og stoljeća. Ostavljam eventualnu mogućnost da su se starogrčki glasnici, poput opjevanog Filipidesa, sustavno pripremali u svrhu pravovremenog prijenosa poruka, ali nisam naišao na pisani trag, isto kao ni na program priprema Mirka i Slavka, koji su također morali biti u dobroj aerobnoj kondiciji kako bi uspješno prenijeli partizanske poruke i usput pobili gomile Švaba, mada sam pročitao kompletnu „Nikad robom“ dokumentaciju.

Captain Barclay

No, da se vratimo pisanom materijalu iz 1806. godine („The Celebrated Captain Barclay“ autora Petera Radforda). U to doba trčanje kao natjecateljska razbibriga nije postojalo, ali zato jeste kao kladioničarska (neke stvari su ipak vječne). Naime, kako još uvijek nije bilo nogometa (za mito nisam siguran), kladilo se uglavnom na trkaće konje i ratoborne pijetlove, a onda se vremenom u Engleskoj razvilo klađenje i na ljude, tipa: da li će taj i taj preživjeti trku od Manchestera do Liverpoola, da li će taj i taj moći neprekidno trčati 3 dana itd. Kladioničarska zvijezda tog doba je bio izvjesni Robert Barclay, koji je svoju prvu slavu stekao tako da je, naravno iz oklade, prehodao 160 kilometara za 19 sati. Sljedeći njegov pothvat, 3 godine kasnije, je zadobio ogromnu pažnju javnosti, jer je gosp. Barclay javno objavio svijetu da nudi okladu od 1000 tadašnjih gvineja (u ono vrijeme visina od 20 godišnjih primanja, ili danas cca 300-tinjak tisuća eura za hrvatske neprilike) da će pretrčati 1000 milja za 1000 sati (ili u prevodu 1600 kilometara za 41 dan), ali uz uvijet da u svakom satu pređe po jednu milju. Zahvaljujući „nevjernim Tomama“, koji su bili toliko uvjereni da je takva pustolovina neizvediva da su se za pozamašne svote kladili da će Barclay ili umrijeti za vrijeme trke ili odustati zbog teških zdravstvenih oštećenja, Robert je na kraju na okladama zaradio još dodatnih 100.000 funti, današnjih 40 milijuna u istoj valuti, cifru koja nedavno nije bila dovoljna da Luka pređe iz Tottenhama u Chelsea!!

No, bio je to krvavo zarađen novac praćen ožiljcima od žuljeva i šibanja. Naime, pisana predaja kaže da nakon kratkog odmora na 606. milji, logistička ekipa prvog ultramaratonca u povijesti nije mogla probuditi svog heroja iz dubokog sna, pa su ga odijenuli i postavili u vertikalnu poziciju na start sljedeće milje. No, kad ni to nije pomoglo (on je i dalje spavao, a vrijeme je opasno curilo – milja je morala biti savladana u sljedećih 15-ak minuta) njegov ga je vjerni pobočnik stao šibati volovskom žilom i tako ga na jedvite jade ponovo pokrenuo.

Trčeći i hodajući, uglavnom – krećući se, tih mjesec i pol dana u krajnje nepraktičnoj „sportskoj“ opremi (iz ove današnje dry-fit-clima-gtx perspektive), koja se sastojala od potkovanih kožnih cipela, debelih vunenih dokoljenica, pumperica od flanela, teškog vojničkog kaputa te dva pištolja oko pasa.  Priču dodatno fascinira podatak da se nakon 1000 takvih sati i samo 7 dana odmora mladi kapetan Barclay, sa ostalih 40,000 britanskih vojnika, uputio u rat protiv Napoleona!

Priču o kapetanu Robertu Barclayu navodim zato jer je on nakon toga postao autor prvog trkačkog programa. Pritom mislim na ljude, jer su se on i njegovi prethodnici za ova klađenja pripremali na način kako su se pripremali pijetlovi za borbe, za što je već postojao sustavni pristup. Braclay je udario prve temelje ljudskih priprema, koje su izgledale otprilike ovako: „Dnevni trening od 20 do 40 milja u sljedećem rasporedu – trkač mora ustati u 5 ujutro i otrčati jednu milju najbrže što može, i to uzbrdo. Zatim mu valja hodati 6 milja umjerenom brzinom. Nakon toga mu je vrijeme za doručak koji se mora sastojati od slabije pečenog goveđeg odreska (po mogućnosti malo krvavog) s kruhom i dvije čaše piva. Nakon toga valja još 6 milja lagano hodati, a zatim leći u krevet na pola sata i to potpuno gol, i tako dalje do kraja dana. Jednom tjedno valja obaviti „znojenje“, a to se radilo tako da trkač pretrči 4 milje najbrže što može, odjeven u izuzetno toplu odjeću od flanela i vune, i da pri tom pije vrući čaj. Zatim mu valja 30 minuta ležati u krevetu pokriven s 10 deka.“

Ne treba biti prekritičan prema ovom režimu treniranja, ipak su to bili prvi koraci maratonskih priprema. Vremenom je i to evoluiralo, istina sporo, ali zato dosta ubrzano nakon prvih modernih olimpijskih igara i uvrštavanja maratona u olimpijski program kao ključnu disciplinu cijelog programa. Prvi maratonci našeg doba su se pripremali krajnje jednostavno, svaki put bi određenu dužinu probali otrčati što brže, pa dokle ide (hm, ova praksa kod nas još uvijek ima svojih vjernih pobornika). Okrepljivali su se na razne načine, a zanimljiv podatak je da su se čak i neki olimpijski pobjednici u toku trke osvježavali šampanjcem pa čak i konjakom (hm, i ova praksa kod nas još uvijek ima svojih vjernih pobornika).

Nastavlja se…

Piše: Dragan Janković Janko

Ovu zanimljivi tematiku visoke kilometraže, Janko je opisao u jednom dugačkom tekstu kojega ćemo na našem portalu objaviti u nekoliko nastavaka. Stay tuned!

Pogledajte komentare (0)

Odgovori

Na vrh stranice