Kavica u tenisicama: Nikolina Jakovljević

Sa samozatajnom Nikolinom Jakovljević dogovorila sam kavicu u bircu kod Boćarskog. Tridesetogodišnja programerka koja me dočekala na dogovorenoj lokaciji, bila je daleko od moje vizije lude navijačice na trkačkim utrkama. No, kada je počela pričati o trčanju i navijanju, u očima joj se pojavio neki neobjašnjivi sjaj, i transformacija iz programerke u trkačicu i navijačicu, postala je posve realna i stvarna. Žena koja stoji iza facebook stranice Navijači na trkačkim utrkama, o trčanju i navijanju priča s tolikim žarom da mi je u par navrata natjerala i suzu na oko. Ovo je još jedna „Kavica u tenisicama“.

Ivi: Kako si počela trčati?

Nikolina: Počela sam se baviti trčanjem 2012, zaljubila sam se u trčanje i prošle godine u jesen sam istrčala svoj prvi maraton. Bilo je to Ljubljani koja me potpuno oduševila atmosferom. U biti, oduševili su me ljudi uz stazu i činjenica kako cijeli grad živi za taj maraton. Odlučila sam tada, nakon što sam tamo na 36-om kilometru umirala i vapila za time da mi netko malo popljeska i kad je doista to netko učinio, da ću ubuduće, kad god budem mogla, doć na svaki maraton, na svaku utrku i pljeskat tim ljudima koji 5 sati trče, jer to njima najviše treba. Više nego onima koji su prvi. Naravno, treba i njima, oni su zaslužili, ali….  Ma, treba pljeskat svima.

Ivi: Koja je to bila tvoja prva „pljeskačka“ utrka?

Nikolina: Zapravo, priča je malo smiješna. Imala sam tu misao u sebi, i onda se desio prošli “Cener“, i otišla sam tamo s idejom da navijam za svog muža. Moj Tomica je htio istrčati svoj personal best, a ja sam malo kasnila pa nisam stigla do Zrinjevca da tamo stanem sa svima, i stala sam se kod HNK. I onda je počela i ona grozna kiša, i stavrno je bilo grozno vrijeme, a ja sam tam stajala i čekala da on dođe. I gledam tako sve te ljude koji trče onako promrzli i mokri, i shvatim da trebam navijati za sve njih, za svakoga pojedinačno. To mi je bilo jedno predivno iskustvo. Svi su bili oduševljeni, bilo im je simpatično kako ja tamo stojim pod tim velikim bijelim kišobranom, sva mokra kao i oni, i vrištim, urlam, navijam, plješćem, bodrim ih… mislim da mi se te večeri najmanje 500 ljudi nasmiješilo i to je bila tolika količina pozitivne energije, to je bilo toliko predivno da sam shvatila da to moram i želim ponoviti. Mislim, ja sam prvenstveno trkač, obožavam trčati, ali navijanje se pokazalo kao nešto što me ispunjava i jako veseli i čini mi se da ja dobijem više nego ljudi na stazi.

Ivi: Kako si okupila istomišljenike?

Nikolina: Pa, nemam ja baš puno istomišljenika, na žalost. Voljela bih da se više ljudi uključi. Za sada nazovem par frendica, sestru, kumu i zamolim ih da dođu sa mnom navijati. Svima sam objasnila što to meni znači, ali ljudi tek kad dođu i probaju, osjete koliko je to zapravo dobro. Stvarno su ti osmjesi nešto što se ne može platiti. A i svi ti trkači su moji prijatelji.

Ivi: Kako biraš koje ćeš trke trčati, a na kojima ćeš navijati?

Nikolina: To mi je veliki problem. Ja sam prije svega trkač i želim trčati, pa si odredim koje trke svakako želim odraditi. Trčanje je nekakav prioritet. A onda ovaj ostatak utrka, hm, pa na jednu trećinu signem otići a za drugu mi se ponekad pomrse planovi. Ne stižem baš na sve.

Ivi: Od lani postoji i facebook stranica Navijači na trkačkim utrkama. Kako ona funkcionira?

Nikolina: Ja nastojim na toj stranici objaviti čim više utrka na koje se može ići navijati. Želim pozvati ljude da odu navijati, jer ja naravno ne mogu biti na svakoj utrci. Bilo bi divno kad bi mi se javilo čim više ljudi koji imaju volje za tako nešto. Recimo trkači koji još nisu spremni istrčati maraton, ali žele biti tamo, žele biti dio te priče.

Ivi: Na koliko utrka ste do sad navijale?

Nikolina: Joj, ne znam točan broj. Uglavnom to bude posve spontano, ako je trka tu u Zagrebu ili ako se nađem negdje u blizini.

Ivi: Koja ti je do sad najdraža utrka na kojoj si navijala?

Nikolina: Cener ima posebno mjesto u mom srcu i na kojega definitivno idem i ove godine  navijati, iako bih ga voljela istrčati. Ali to je jedina utrka za koju sam čvrsto odlučila da ću navijati. Nadam se da ću uspjeti nešto napraviti da nadmašim prošlu godinu. To je utrka nakon koje je sve eksplodiralo, koja me potakla da otvorim facebook stranicu, ljudi su bili jako sretni, pisali su mi stvari tipa: „Zbog tebe sam uspio istrčati trku!“, bile su jako pozitivne reakcije. Koliko god mi je Ljubljana bila sjajna zbog mog vlastitog trkačkog iskustva, „Cener“ ipak ima posebno mjesto u mom srcu. Nakon toga sam trčala „Starek“, ne znam kako su ljudi saznali da trčim, ali pojavila se hrpa ljudi za koje sam ja navijala na „Ceneru“, koji su onda navijali za mene. Osjećala sam se kao da trčim na olimpijadi.

Ivi: Koji su planovi za ovogodišnji „Cener“?

Nikolina: Bilo bi mi silno drago da se ljudi jave na facebook stranicu, oni koji znaju da neće trčati „Cener“, da se skupimo, da nešto izorganiziramo, recimo radionicu transparenata, čisto zato da to navijanje onako, dignemo na neku višu razinu. Voljela bih jako kada bi se naši sugrađani uključili u utrke na pozitivan način, umjesto da se ljute jer im je ulica zatvorena i trube jer ne mogu proći autom, da navijaju, da budu dio atmosfere. To jako ponese. Ja bih htjela da jednog dana imamo ljubljansku atmosferu u Zagrebu. I mislim si, možda mi jednostavno nismo takav narod, narod koji intuitivno dođe navijati jer eto, ljudi su trenirali, muče se, pa ‘ajmo im dat podršku. Umjesto toga, kod nas se ljudi svađaju s policijom. S druge strane, puno ljudi bi navijalo ali im je neugodno biti prvi. Ja sam zaključila da mene nije briga, meni nije problem doć tamo sama s transparentom. Evo, prošli „Cener“ je jedna gospođa koja je šetala psa, vidjela mene kako navijam pa se pridružila. A nije ni znala što se događa. Ponijelo ju je. I to je to! Ovu moju stranicu prate većinom trkači, ali mi smo ti koji razumijemo koliko ti znači taj pjesak uz stazu i na nama je da ljudima oko sebe objasnimo zašto je to toliko lijepo.

Prenošenje dijelova teksta ili teksta u cijelosti, dozvoljeno isključivo uz navođenje izvora (Trčanje.hr).

Razgovarala: Ivi First